Neke priče o njemu su istinite, dok su druge izmišljene ili samo djelomično točne. Među brojnim intrigantnim pričama, ona o njegovoj ostavštini svakako privlači najviše pažnje. Tito je preminuo 4. svibnja 1980. godine, a vijest o njegovoj smrti odjeknula je širom Jugoslavije, izazvavši tjedne žalosti diljem zemlje. Ipak, službena ostavinska rasprava kojom bi se utvrdilo tko će naslijediti njegovu imovinu nikada nije održana na tradicionalan način. Umjesto toga, pitanje nasljeđa rješavalo se od kraja ožujka do kraja lipnja 1982. godine.

Dana 30. ožujka 1982., na sjednici Predsjedništva SFRJ, general Ivan Dolinčar, tadašnji generalni tajnik, obavijestio je članove Predsjedništva o složenosti vezanoj uz Titovo nasljeđe. Tada je odlučeno da se zlato pohrani u sefu Narodne banke Jugoslavije, dok je imovina koja je pripadala obitelji Karađorđević trebala biti stavljena na raspolaganje Narodnoj banci Jugoslavije.

Istovremeno, banci je naloženo da angažira stručnjake kako bi procijenili koji predmeti iz ostavštine imaju značajnu umjetničku ili povijesnu vrijednost, a zatim ih predala odgovarajućim muzejima unutar SFRJ. Na istoj sjednici donesena je odluka da se neki od Titovih predmeta prodaju na aukciji, dok je drugi dio dodan u državne zlatne rezerve. Postoji sumnja da je zbog tog procesa veliki broj dragocjenosti iz imovine Josipa Broza i obitelji Karađorđević jednostavno nestao.

Nevjerojatna priča

U Narodnu banku Jugoslavije predana je velika količina zlata, zlatnika, predmeta od zlata, briljanata i dijamanata, razna odlikovanja, devize, kao i novac koji je deponiran na štednu knjižicu. Iako se očekivalo da će se Titova imovina podijeliti njegovim nasljednicima, službena rasprava o nasljeđu nikada nije održana, a u više navrata su se pojavile nelogičnosti vezane uz raspodjelu njegove imovine.

Jovanka Broz, Titova udovica, tvrdila je da su u njihov dom više puta provaljivali te da su mnogi vrijedni predmeti nestali. Prema njenim riječima, tijekom 1980-ih nepoznate osobe su ulazile u kuću predstavljajući se kao državni dužnosnici i iznosili stvari iz kuće.

Na sjednici Predsjedništva SFRJ, donesena je i odluka da se Titova odlikovanja, od kojih neka imaju veliku vrijednost, ne pohrane u Narodnu banku Jugoslavije. Predloženo je da obitelj dobije jedan primjerak, dok bi država, ovisno o specifičnoj prirodi odlikovanja, nasljednicima isplatila materijalnu naknadu, a ordenja bi ostala u javnom vlasništvu. No, izgleda da je u stvarnosti velik broj tih odlikovanja završio na aukcijama i promijenio vlasnike.

Dugo su se borili

Prema podacima, Narodnoj banci Jugoslavije predano je zlato u obliku poluga i praha, ukupne mase 29,366 kilograma, zatim mali i veliki zlatnici, ukupno 2663 komada, razni predmeti od zlata, brilijanata i dijamanata iz imovine obitelji Karađorđević, ukupno 149 komada, te još dodatnih 251 predmeta od zlata i drugih plemenitih metala, koji su nakon rata uzeti iz trezora Narodne banke Jugoslavije, zaplijenjeni ili nabavljeni iz državnih sredstava.

Osim toga, u sef je pohranjen numizmatički novac veće vrijednosti, ukupno 1.271 komad, 13 odlikovanja iz imovine Karađorđevića, srebrno posuđe i posuđe s pozlatom, ukupno 18 kompleta. Također, pohranjeni su i ostali manje vrijedni predmeti kao što su dugmad za manžete, kutije za cigarete, medaljoni, privjesci, značke i drugo, ukupno 83 komada, te devizna sredstva u gotovini: 26.219 američkih dolara, 36.000 njemačkih maraka i 2.200 danskih kruna.

Nasljednici Josipa Broza, uključujući njegovog pokojnog sina Žarka, pokrenuli su ostavinsku raspravu 14. prosinca 1983. godine. Godine 1989. Četvrti općinski sud donio je rješenje o podjeli imovine, ali je Jovanka osporavala to rješenje, što je dovelo do dodatnih komplikacija.

Nakon Titove smrti, formirana je partijsko-državna komisija koja je popisala sve predmete u Titovom vlasništvu. Rezultat tog popisa bili su četiri spiska Titove imovine. Tri spiska pokrivala su imovinu koju su trebali naslijediti Jovanka i Titovi sinovi, Miša i Žarko. Jovanka je trebala naslijediti samo svoje haljine, dok su drugi spiskovi sadržavali imovinu namijenjenu Miši i Žarku. Međutim, radilo se o predmetima male financijske vrijednosti.

Tesla je imao jednu vještinu za koju nitko nije znao: 'Kako je to mogao znati'

Otvoren godinama kasnije

Beogradski odvjetnik Toma Fila, bivši pravni zastupnik Jovanke Broz, 2011. godine je u intervjuu za magazin "Vreme" objasnio što se nalazi na četvrtom spisku. Četvrti spisak sadržavao je imovinu koja je završila u sefu Narodne banke Jugoslavije. Sudbina ovog spiska preokrenula se 1986. godine kada je Savezna skupština SFRJ donijela Zakon o upravljanju stvarima u društvenom vlasništvu koje su pripadale Josipu Brozu. Tim zakonom, poznatim i kao "lex Jovanka", sva preostala Titova imovina prešla je u državno vlasništvo. Ustavni sud je 2000. godine taj zakon proglasio neustavnim, što je dovelo do ponovnog otvaranja procesa u kojem je trebalo utvrditi što su Titove osobne stvari.

Tajni sef s Titovom ostavštinom u Beogradu čuvan je više od tri desetljeća. Prvi osnovni sud u Beogradu zatražio je krajem 2012. godine da se sef konačno otvori kako bi se raspravila Titova ostavina između nasljednika. Godine 2013. sef je konačno otvoren, no otvaranju nisu prisustvovali ni predstavnici Prvog osnovnog suda, niti advokati Titovih nasljednika, iako su to tražili od suda. Državna komisija nadgledala je otvaranje sefa, a ni jedan član Titove obitelji nije bio prisutan niti je događaj medijski popraćen.

Na kraju je utvrđeno da nedostaje veliki broj predmeta s četvrtog spiska. Dio predmeta koji je trebao biti pohranjen u Narodnoj banci nije bio prisutan ili je naknadno otuđen. Misterij ostaje neriješen, jer nije jasno jesu li predmeti već ranije prisvojeni od strane države ili su završili u privatnim rukama. Sigurno je jedino da Titovi nasljednici nikada nisu dobili u nasljeđe njegovo značajno bogatstvo.