Bio je ikona Jugoslavije, pamte ga po kultnom odgovoru na Titovo pitanje: Umro je u bijedi i siromaštvu
Alija Sirotanović, legendarni rudar iz Breze u Bosni i Hercegovini, jedan je od najpoznatijih simbola socijalističkog radničkog duha bivše Jugoslavije. Njegova priča, isprepletena činjenicama i mitovima, ostala je urezana u kolektivnu svijest naroda, dok je njegovo ime sinonim za predanost i skromnost.
Slava Alije Sirotanovića započela je 24. srpnja 1949. godine kada je, sa svojom brigadom rudara, u samo osam sati iskopao nevjerojatnih 152 tone ugljena. Ovim je pothvatom premašio rekord čuvenog sovjetskog rudara Alekseja Stahanova za čak 50 tona, čime je Jugoslavija postigla svoj odgovor na sovjetske proizvodne izazove. Rekord je postavljen u jami nazvanoj Rov vojvode Putnika, a zemlja je bila oduševljena.
Ovo postignuće donijelo mu je Orden junaka socijalističkog rada, jedno od najviših odlikovanja u tadašnjoj državi. Mediji su naveliko izvještavali o njegovom uspjehu, a Alija je postao simbol pregalaštva radničke klase.
Čovjek skromnih želja i velika simbolika
Unatoč slavi, Alija je ostao vjeran svojoj skromnosti. Prema legendi, kada mu je Josip Broz Tito ponudio automobil po želji, Sirotanović je zatražio „fiću“. Navodno je također odbio ponudu stana, inzistirajući da se on dodijeli radnicima bez krova nad glavom.
Najpoznatiji mit o Aliji tiče se „veće lopate“. Priča kaže da je na Titovo pitanje treba li mu nešto, odgovorio kako mu treba „veća lopata“. Iako je u stvarnosti radio s pneumatskom bušilicom, a ne s lopatom, ovaj je mit ostao toliko popularan da se u Bosni velika lopata i danas zove „sirotanovićka“.
Nasljeđe junaka socijalizma
Godine 1987. lik Alije Sirotanovića našao se na novčanici od 20.000 dinara, no čast je bila kratkog vijeka jer je novčanica ubrzo povučena tijekom monetarne reforme.
Alija je cijeli radni vijek proveo kao rudar-brigadir, nikada ne tražeći viši status ili povlastice. Penzioniran je sredinom 1970-ih, a ostatak života proveo je u skromnosti, živeći od male mirovine. Preminuo je 13. svibnja 1990. godine, simbolično pred raspad Jugoslavije, čiji je bio simbol.
Tito je jednom dobio možda i najskuplji poklon na svijetu: Nema ga gotovo nitko, a evo gdje se danas nalazi
Sirotanovićevo nasljeđe živi kroz ulicu u njegovom rodnom Trtoriću, bistu u krugu rudnika mrkog ugljena "Breza", te kroz pjesmu „Srce, ruke i lopata“ grupe Zabranjeno pušenje. Njegov nećak Arif Sirotanović osnovao je Udruženje građana „Alija Sirotanović i njegovi komorati“ u čast svih rudara i njihove žrtve. Njegova priča svjedoči o čovjeku koji je ostavio neizbrisiv trag u povijesti jugoslavenskog socijalizma.