Na društvenim mrežama ponovno kruži karta pismenosti iz 1931. godine, koja na temelju službenog popisa jasno prikazuje koliko su velike bile razlike među regijama tadašnje Kraljevine Jugoslavije. Dok su Vojvodina, Slovenija i sjeverna Hrvatska imale zavidne razine pismenosti zahvaljujući austrougarskom školskom sustavu, u Bosni, Hercegovini, na Kosovu, u Makedoniji i mnogim dijelovima Crne Gore nepismenost je bila izrazito visoka. Ova povijesna karta ponovno otvara pitanje: koliko je naslijeđe Osmanskog Carstva, a koliko Austro-Ugarske, oblikovalo obrazovnu sliku Balkana?

Pismenost u Kraljevini Jugoslaviji 1931. godine

Prema službenom popisu iz 1931., tadašnja Kraljevina Jugoslavija suočavala se s ozbiljnim obrazovnim razlikama. Mjerenje pismenosti temeljilo se na jednostavnim kategorijama: “čita i piše” te “samo čita”. Drugim riječima, radilo se o samoprijavljenoj sposobnosti čitanja i pisanja osnovnog teksta, što ne govori o kvaliteti obrazovanja, već o minimalnim funkcionalnim vještinama stanovništva.

Najpismenije regije

Karta pokazuje da su najveći stupanj pismenosti imale Vojvodina, slovenske pokrajine te sjeverna i primorska Hrvatska. Razlog za to leži u činjenici da su upravo ti krajevi bili pod snažnim utjecajem Habsburške monarhije i Austro-Ugarske, koje su znatno ranije uvele obvezno osnovno školovanje i razvile mrežu javnih škola.

Rezultat toga bio je: veća dostupnost učitelja, šira mreža škola, viši udio stanovništva koje je do početka 20. stoljeća već znalo čitati i pisati.

Područja s najvišom stopom nepismenosti

Na drugom kraju ljestvice nalazile su se regije poput: Bosne i Hercegovine, Kosova, Makedonije, ruralnih dijelova Crne Gore, te istočne Srbije.

Uzroci visoke nepismenosti bili su višestruki: nedostatak razvijene mreže javnih škola u selima, teški tereni i nepristupačnost mnogih krajeva, rašireno siromaštvo, tradicionalne rodne uloge koje su posebno pogađale obrazovanje žena, različiti obrazovni sustavi naslijeđeni iz prošlih imperija.

Je li “krivica Osmanlija” za nepismenost?

Na društvenim mrežama, posebice na Redditu, često se pojavljuje tvrdnja da su regije pod Osmanskim Carstvom ostale nepismene upravo zbog višestoljetne okupacije. U toj tvrdnji ima istine, ali stručnjaci naglašavaju da priča nije tako jednostavna.

Osmanska vlast razvijala je vjerske obrazovne institucije – mešihate, medrese, islamske sudove i škole koje su održavale pismenost u arapskom i turskom jeziku, posebice u urbanim centrima. Međutim, sekularni, državni i masovni školski sustav, kakav je bio standard u srednjoj i zapadnoj Europi, na Balkanu se intenzivnije razvijao tek pod utjecajem europskih uprava, ponajviše Austro-Ugarske.

Povijesna karta koja i danas otvara pitanja

Karta pismenosti iz 1931. nije samo povijesni dokument, već i podsjetnik na duboke regionalne razlike u obrazovanju koje su oblikovale društva na prostoru bivše Jugoslavije. Dok su jedni zahvaljujući austrijsko-ugarskoj tradiciji školstva rano ušli u modernizacijske procese, drugi su ostali vezani uz lokalne i vjerske obrazovne obrasce, što je dugoročno utjecalo na razvoj pismenosti i obrazovanja.