Jezero Tulare, smješteno u kalifornijskoj dolini San Joaquin, nekoć je bilo jedno od najvećih slatkovodnih područja u Sjedinjenim Američkim Državama. Danas ga gotovo nitko ne bi prepoznao na karti, iako je prije nešto više od stoljeća dominiralo krajolikom zapadno od rijeke Mississippi. No prošle godine dogodilo se nešto što je mnoge iznenadilo – jezero se iznenada vratilo, podsjetivši Kaliforniju na potisnutu povijest, ali i na budućnost obilježenu klimatskim ekstremima.

Jezero veće od mašte: kada je Fresno bio grad na obali

Krajem 19. stoljeća jezero Tulare protezalo se više od 100 milja u duljinu i oko 30 milja u širinu. Kako je objasnila Vivian Underhill sa Sveučilišta Northeastern u priopćenju za javnost, radilo se o „najvećem slatkovodnom području zapadno od rijeke Mississippi“.

Količina vode bila je tolika da je parobrodima bilo moguće prevoziti poljoprivredne zalihe iz područja Bakersfielda do Fresna, u samom srcu doline San Joaquin, a zatim dalje do San Francisca – ukupnu udaljenost od gotovo 300 milja. „Fresno je tada bio grad uz jezero“, istaknula je Underhill.

Kobna tiha bolest koja mijenja život: Razvija se vrlo brzo, a prvi simptomi javljaju se u nogama

Kako je jezero nestalo: melioracija, kolonijalizam i privatno vlasništvo

Jezero, koje su pripadnici autohtonog plemena Tachi Yokut zvali Pa’ashi, hranilo se ponajprije topljenjem snijega iz planina Sierra Nevada, a ne oborinama koje su u tom području rijetke. Prema podacima Nacionalne meteorološke službe, Fresno u prosjeku primi nešto više od 25 centimetara kiše godišnje, a u nekim godinama tek oko tri centimetra.

Nestanak jezera započeo je krajem 1850-ih i početkom 1860-ih, u razdoblju kada je, kako objašnjava Underhill, država Kalifornija nastojala preuzeti povijesno autohtono zemljište i pretvoriti ga u privatno vlasništvo. Taj proces nazivao se „melioracija“ i podrazumijevao je isušivanje poplavljenih područja ili navodnjavanje pustinjskog tla kako bi se stvorilo obradivo poljoprivredno zemljište.

„Ako su ljudi mogli isušiti to zemljište, dobivali su vlasništvo nad njim“, rekla je Underhill, dodajući da je to bio snažan poticaj za bijele doseljenike. Cijeli proces opisala je kao „duboko kolonijalni projekt doseljenika“.

Potpuni nestanak krajem 19. stoljeća

Oko 1890. godine jezero Tulare potpuno je nestalo. Njegova voda gotovo je u cijelosti preusmjerena za navodnjavanje sušnih zemljišta u okolici. Dolina San Joaquin danas je ispresijecana stotinama kanala za navodnjavanje, koji su izvorno izgrađeni upravo kako bi preusmjeravali nekadašnju jezersku vodu na poljoprivredna polja.

Tijekom 20. i početkom 21. stoljeća, u sušnom krajoliku doline bilo je gotovo nemoguće zamisliti da je ondje nekoć postojalo golemo jezero.

Povratak iz mrtvih: snijeg, kiša i klimatski ekstremi

Sve se promijenilo 2023. godine. Nakon iznimno snježne zime i obilnih proljetnih kiša u Kaliforniji, voda se ponovno počela slijevati u prirodnu depresiju gdje se nekoć nalazilo jezero Tulare.

„Kalifornija je te zime bila preplavljena snijegom, a zatim kišom u proljeće“, objasnila je Underhill. Kako je dodala, kada se snijeg brzo topi, sva se voda ponovno vraća na mjesto gdje je jezero povijesno postojalo.

Priroda se vratila – ptice, ribe i duhovna obnova

Mjesecima nakon ponovnog pojavljivanja jezera, posljedice su postale vidljive u lokalnom ekosustavu. „Ptice svih vrsta – pelikani, jastrebovi, vodene ptice – ponovno su se pojavile“, rekla je Underhill. Dodala je i da su pripadnici plemena Tachi Yokut primijetili sove koje se gnijezde uz obalu, vrstu koju Američka služba za ribu i divlje životinje smatra ranjivom ili ugroženom.

Povratak jezera imao je snažan značaj za autohtonu zajednicu. Za Tachi Yokute to je bilo, kako kaže Underhill, „nevjerojatno snažno i duhovno iskustvo“. Održavali su ceremonije na obali i ponovno prakticirali tradicionalni lov i ribolov.

Druga strana medalje: poplave, gubici i uništeni domovi

No dok je za jedne povratak jezera bio iscjeljujući, za druge je značio katastrofu. Poljoprivredni radnici i vlasnici zemljišta pretrpjeli su velike gubitke zbog poplava, a mnogi su u potpunosti izgubili svoje domove.

Već su započeli napori da se jezero ponovno isuši. Underhill procjenjuje da bi Tulare mogao opstati još oko dvije godine, iako bi novi atmosferski riječni sustavi nad Kalifornijom mogli promijeniti te prognoze.

Hoće li se Tulare vraćati sve češće?

„Uslijed klimatskih promjena, poplave ovog ili većeg opsega događat će se sve češće“, upozorava Underhill. Smatra da bi Kalifornija dugoročno trebala prihvatiti činjenicu da jezero Tulare „želi ostati“, naglašavajući da bi se time mogle ostvariti i značajne ekonomske koristi.

Također podsjeća da povratak iz 2023. nije bio jedinstven. Jezero se ponovno pojavljivalo i tijekom 1980-ih, jednom u 1960-ima te nekoliko puta 1930-ih godina, piše Indy100.

„Ovaj krajolik oduvijek je bio krajolik jezera i močvara“, zaključila je Underhill, dodajući da je suvremena navodnjavana poljoprivreda tek „stoljetni bljesak u puno duljoj geološkoj povijesti“.

„Ovo zapravo nije bila poplava. Ovo je povratak jezera.“

Nikada zimi nemojte jesti ovih pet namirnica: Čak je i konzerva zdravija od njih

Gotovo nestalo – ponovno

Unatoč dramatičnom povratku, jezero se brzo počelo povlačiti. Novinarka Guardiana Dani Anguiano posjetila je Tulare u ožujku ove godine i zatekla tek „klice trave i gusto blato“. Manje od godinu dana nakon oživljavanja, površina jezera smanjila se na svega 2625 hektara, prema podacima ureda hitnih službi okruga Kings.

Dužnosnici sada očekuju njegov „neposredni nestanak“, izjavio je Abraham Valencia iz tog ureda, osim ako ne dođe do nepredviđenog topljenja snijega koje bi ponovno izazvalo poplave uzvodno.

Drugim riječima, kako je Anguiano napisala – unatoč svim predviđanjima, jezero Tulare je ponovno gotovo nestalo.