Duboko ispod planine Sierra de Naica u meksičkoj saveznoj državi Chihuahua skriva se jedno od najnevjerojatnijih prirodnih čuda na Zemlji. Riječ je o Špilji kristala, golemom podzemnom prostoru ispunjenom divovskim kristalima gipsa koji izgledaju kao prizor iz znanstvenofantastičnog filma. Iako očarava svojom ljepotom, ova špilja ujedno je jedno od najopasnijih mjesta na planetu.

Špilja je otkrivena 2000. godine, na dubini od približno 300 metara ispod površine planine. U njezinoj unutrašnjosti nalaze se neki od najvećih poznatih kristala na svijetu, a ekstremni uvjeti čine boravak u njoj potencijalno smrtonosnim.

Divovski kristali veći od šest odraslih ljudi

Špilja kristala smještena je u prostoru u obliku slova U te se prostire na oko 30 metara dužine i 10 metara širine. Od poda do stropa prekrivena je golemim mliječno-bijelim kristalima selenita, prozirne vrste gipsa.

Najveći među njima spadaju među najveće kristale ikada pronađene na Zemlji. Jedan od najimpresivnijih primjeraka teži čak 12 tona, širok je jedan metar, a doseže visinu od 11,4 metra. To znači da je više od šest puta viši od prosječnog čovjeka.

Prizor unutrašnjosti ostavlja dojam drugog svijeta, no upravo ta spektakularnost skriva ozbiljne opasnosti.

U špilji se bez zaštite može preživjeti tek desetak minuta

Iako bi mnogi poželjeli fotografirati ovo prirodno čudo, pristup javnosti nije dopušten. Razlog su ekstremni uvjeti koji vladaju u njezinoj unutrašnjosti.

Temperatura zraka stabilno se kreće oko 58 stupnjeva Celzija, dok relativna vlažnost doseže između 90 i 99 posto. U takvim uvjetima osoba bez odgovarajuće zaštite može provesti najviše desetak minuta prije nego što dođe do ozbiljnih zdravstvenih posljedica.

Znanstvenici upozoravaju da dulji boravak može uzrokovati nakupljanje tekućine u plućima, a u krajnjem slučaju i smrt.

Kako bi mogli istraživati špilju, istraživački timovi moraju nositi posebna odijela otporna na toplinu te koristiti uređaje za disanje koji im osiguravaju svjež zrak. Takva oprema omogućuje produljenje boravka s približno deset minuta na razdoblje između 15 i 60 minuta.

No čak ni zaštitna oprema ne uklanja sve rizike. Površine kristala izrazito su glatke i prekrivene kondenziranom vlagom, zbog čega je kretanje iznimno opasno. Dodatni problem predstavlja činjenica da su kristali sastavljeni od gipsa, relativno mekanog minerala čija je tvrdoća na Mohsovoj ljestvici svega 2. To je samo jedan stupanj iznad najmekšeg minerala na ljestvici, pa kristali pod pritiskom ljudskog kretanja mogu pucati ili se pomicati.

Neki od njih teže više od 50 metričkih tona.

Kako su nastali najveći kristali na Zemlji?

Planina Naica, u kojoj se nalazi više špilja s golemim kristalima gipsa, nastala je prije otprilike 26 milijuna godina. Formirala se iz uzdignute mase magme koja je pritiskala Zemljinu površinu i postupno oblikovala planinski masiv.

Podzemne šupljine unutar planine bile su ispunjene vrućom vodom bogatom kalcijevim sulfatom, što je stvorilo idealne uvjete za rast kristala.

Kalcijev sulfat može stvarati različite minerale, no u špiljskom sustavu Naiče prevladava selenit, prozirna vrsta gipsa. Uz njega je u vrućim podzemnim vodama bio prisutan i anhidrit, mineral koji nastaje u uvjetima prisutnosti sulfidnih kiselih voda i kalcijevih iona.

Nedugo nakon nastanka planine, kada su temperature bile najviše, počeli su se stvarati slojevi anhidrita. Kasnije, kako se voda postupno hladila, uvjeti su izašli iz područja stabilnosti tog minerala te se anhidrit počeo otapati.

Kada je temperatura vode pala na približno 58 stupnjeva Celzija, započelo je stvaranje kristala gipsa. Polagano otapanje naslaga anhidrita opskrbljivalo je vodu upravo onom količinom kalcija i sulfata koja je bila potrebna za kontinuirani rast kristala.

Susjedna špilja otkrila je tajnu njihovih golemih dimenzija

Samo 120 metara dalje nalazi se druga poznata špilja nazvana Špilja mačeva. U njoj je temperatura vode padala mnogo brže nego u Špilji kristala.

Zbog toga su se ondje formirali brojni manji kristali gipsa, dok je u Špilji kristala sporije hlađenje omogućilo rast manjem broju kristala, ali do mnogo većih dimenzija.

Znanstvenici su pokušavali utvrditi točan razlog zbog kojeg su upravo ovi kristali narasli do tako impresivnih veličina. Jedno od vodećih objašnjenja jest činjenica da su ostali uronjeni u mineralima bogatu vodu iznimno dugo razdoblje.

Procjene govore da su pojedini kristali rasli između 500.000 i milijun godina.

NASA pronašla drevne mikroorganizme zarobljene u kristalima

Špilja nije zanimljiva samo geolozima. Godine 2017. tim mikrobiologa iz NASA-e, koji je istraživao ovo neobično podzemno okruženje, otkrio je mikroorganizme zarobljene unutar sićušnih džepova tekućine u kristalima.

Znanstvenici su uspjeli izdvojiti te mikroorganizme i ponovno ih oživjeti u laboratorijskim uvjetima. Procijenili su da su stari oko 50.000 godina.

Prema njihovim pretpostavkama, ti su mikroorganizmi preživljavali zahvaljujući naslagama mangana i željeza prisutnima u kristalima.

Rudarenje je istodobno otkrilo i ugrozilo špilju

Područje oko špilja bogato je nalazištima olova, cinka i srebra, zbog čega je desetljećima bilo središte intenzivne rudarske aktivnosti.

Dok je Špilja kristala otkrivena tek 2000. godine, znatno plića Špilja mačeva poznata je još od 1910. godine, kada su je slučajno pronašli rudari. Tijekom sljedećih stotinu godina njezini su kristali sustavno odnošeni i uništavani.

Kako bi pristupili podzemnim prostorijama, rudarske su tvrtke morale ispumpati ogromne količine vode koje su ih ispunjavale. U blizini mjesta Naica stvoreno je umjetno jezero, a iz špilja se svakih 40 minuta ispumpavala količina vode jednaka volumenu olimpijskog bazena.

Iako je to omogućilo pristup rudarima i znanstvenicima, uklanjanje vode ugrozilo je same kristale. Bez uzgona koji je pružala voda, postojala je opasnost da se neki od najvećih kristala uruše pod vlastitom težinom.

Istodobno je zaustavljen i proces njihova daljnjeg rasta.

Hoće li se kristali ponovno početi razvijati?

Rudarske aktivnosti u planini zaustavljene su 2015. godine, nakon čega je podzemnim prostorijama dopušteno postupno ponovno punjenje vodom.

Razina vode od tada polako raste, no još uvijek nije dosegnula Špilju kristala. Znanstvenici ne znaju hoće li se ikada vratiti na nekadašnju visinu.

Unatoč tome, nadaju se da će voda jednog dana ponovno preplaviti špilju i omogućiti nastavak rasta te prirodnu obnovu nekih od najvećih kristala na svijetu.

Ova jedinstvena podzemna katedrala od kristala ostaje jedno od najfascinantnijih i najtajanstvenijih mjesta na Zemlji – mjesto gdje su prirodni procesi tijekom stotina tisuća godina stvorili strukture koje se danas smatraju među najvećim kristalnim formacijama ikada otkrivenima.