Dolaskom proljeća mnogi se bacaju na uređivanje vrtova, dvorišta i okućnica. Nakon zimskih mjeseci orezuju se grane, uređuju cvjetne gredice i sređuju travnjaci, a upravo tada vlasnici često primijete biljke i grmlje koji u njihovim dvorištima rastu već godinama, iako nisu sasvim sigurni o kojoj je vrsti riječ.

Neke biljke mogu izgledati dekorativno, zanimljivo i potpuno bezazleno, no stručnjaci upozoravaju da pojedine vrste mogu predstavljati ozbiljan problem za okoliš, ali i za samu imovinu. Jedna od njih je japanski dvornik, biljka koja je nekada bila popularan ukras vrtova i parkova, a danas se smatra jednom od najproblematičnijih invazivnih biljnih vrsta.

Riječ je o biljci latinskog naziva Reynoutria japonica, koja je ranije bila poznata pod nazivom Fallopia japonica. Potječe iz istočne Azije, a ponegdje se naziva i slonovo uho ili magareća rabarbara. Iako mnogi vlasnici okućnica možda ni ne znaju što im raste u vrtu, upravo se japanski dvornik smatra jednom od najopasnijih invazivnih biljaka kada je riječ o njezinoj sposobnosti širenja i potiskivanja drugih vrsta.

U Europu je stigao kao ukras, a zatim se počeo nekontrolirano širiti

Japanski dvornik u Europu je donesen još tijekom 19. stoljeća. U početku se koristio prvenstveno kao ukrasna biljka jer je zbog svojeg upečatljivog izgleda bio popularan u vrtovima i parkovima.

No ono što je u početku izgledalo kao zanimljiva dekoracija s vremenom je postalo ozbiljan ekološki problem. Biljka se počela nekontrolirano širiti te se danas u brojnim europskim državama smatra prijetnjom lokalnim ekosustavima.

Na području jugoistočne Europe, pa tako i u pojedinim dijelovima Hrvatske, japanski se dvornik često sadio u dvorištima i uz kuće. Međutim, kada se počeo širiti i potiskivati druge biljke, mnogi su ga vlasnici pokušavali ukloniti iz svojih vrtova. Problem je dodatno nastajao kada su biljku bacali na odlagališta otpada ili uz prometnice, čime se njezino širenje moglo još više ubrzati.

Lako ga je prepoznati, ali najveća opasnost skriva se pod zemljom

Japanski dvornik ima nekoliko karakterističnih obilježja zbog kojih ga je moguće relativno lako prepoznati. Razvija visoke, šuplje stabljike koje izgledom podsjećaju na bambus, ima velike listove srcolikog oblika, dok se krajem ljeta pojavljuju sitni bijeli cvjetovi.

Biljka može narasti i do tri metra visine, ali njezin najveći problem nije ono što se vidi iznad zemlje.

Prava opasnost nalazi se u podzemlju. Japanski dvornik razvija vrlo snažan i razgranat sustav podzemnih stabljika, odnosno rizoma. Upravo zahvaljujući tom sustavu biljka se može iznimno agresivno širiti.

Razmnožava se prvenstveno putem rizoma, a dovoljno je da u zemlji ostane čak i vrlo mali dio korijena kako bi iz njega ponovno izrasla nova biljka. Zbog takvog načina širenja japanski se dvornik često može pronaći uz rijeke, prometnice, željezničke pruge i na zapuštenim zemljištima.

Ne potiskuje samo druge biljke, korijen može oštetiti i infrastrukturu

Problem s japanskim dvornikom nije ograničen samo na jedan vrt ili okućnicu. Biljka može stvarati guste, gotovo neprobojne kolonije koje postupno zauzimaju prostor i potiskuju domaće biljne vrste.

Kada druge biljke ostanu bez dovoljno svjetla i prostora za rast, smanjuje se bioraznolikost, a prirodni ekosustavi postupno se mijenjaju. Upravo zbog svoje izrazite sposobnosti širenja japanski dvornik predstavlja ozbiljan izazov za područja na kojima se jednom udomaći.

No problem nije samo ekološke prirode.

Stručnjaci upozoravaju da snažan podzemni sustav biljke može prouzročiti i materijalnu štetu. Rizomi mogu prodirati kroz postojeće pukotine u asfaltu i betonu, a mogu predstavljati problem i u blizini različitih građevinskih struktura. Zbog mogućih oštećenja infrastrukture, poput cesta, zidova i drugih objekata, u mnogim europskim državama postoje posebna pravila i zakonske regulative povezane s ovom invazivnom vrstom, a njezino namjerno sađenje ili širenje može biti ograničeno ili zabranjeno.

Obično čupanje često nije dovoljno

Uklanjanje japanskog dvornika može biti dugotrajan i zahtjevan posao. Obična košnja ili čupanje najčešće nisu dovoljni da bi se biljka trajno uklonila jer je za njezino ponovno pojavljivanje dovoljan i mali dio rizoma koji je ostao u zemlji.

Zbog toga se u praksi često primjenjuje kombinacija mehaničkog uklanjanja i kontroliranih metoda suzbijanja, a potpuno uklanjanje biljke može potrajati godinama.

Upravo zato važno je na vrijeme obratiti pozornost na biljke koje rastu u vrtu ili dvorištu. Ako neka biljka ima visoke šuplje stabljike nalik bambusu, velike srcolike listove i razvija gusti podzemni sustav, vrijedi provjeriti nije li riječ upravo o japanskom dvorniku.

Naizgled bezazlena ukrasna biljka, koja je nekoć bila poželjan dodatak vrtovima i parkovima, s vremenom se može pretvoriti u ozbiljan problem. Pravodobno prepoznavanje i sprječavanje daljnjeg širenja zato mogu biti ključni za zaštitu vrta, okolnog ekosustava, ali i same imovine.