Više od stotinu godina nakon što je Sigmund Freud postavio temelje psihoanalize, njegove ideje o ljudskom ponašanju i dalje privlače veliku pozornost. Austrijski neurolog i utemeljitelj psihoanalitičkog pristupa velik dio svojega rada posvetio je motivima koji stoje iza ljudskih postupaka, emocijama te obrascima ponašanja kojih ljudi ponekad ni sami nisu svjesni.

Jedna rečenica koja se često pripisuje Freudu posebno se ističe kada se govori o ljudskom ponašanju, samokritičnosti i odnosu prema vlastitim pogreškama.

„Prvi znak ljudske gluposti potpuno je odsustvo srama.“

Iako se ta izjava često povezuje s Freudom, sam izvorni tekst ne navodi potvrdu njezina podrijetla. Zanimljivost te tvrdnje stoga je prije svega u ideji koju prenosi – može li nedostatak srama biti povezan s nesposobnošću ili nespremnošću čovjeka da kritički sagleda vlastite postupke?

Zašto je osjećaj srama uopće važan?

Sram se najčešće doživljava kao neugodna emocija koju bismo što prije željeli ukloniti. Ipak, on može imati važnu društvenu funkciju.

Neugoda koju čovjek osjeti nakon vlastitog postupka može ga potaknuti da zastane i razmisli o onome što je učinio. Može ga navesti na priznanje pogreške, ali i pomoći da postane svjesniji načina na koji njegovo ponašanje utječe na druge ljude.

Upravo zato problem nije nužno u samom osjećaju srama, nego u potpunom izostanku unutarnjeg preispitivanja.

Osoba koja nikada ne osjeća nelagodu zbog vlastitih riječi ili postupaka može lakše prijeći tuđe granice, zanemariti osjećaje drugih ljudi ili ignorirati društvene norme koje određuju prihvatljivo ponašanje.

To, međutim, ne znači da je svaka osoba koja pokazuje malo srama automatski manje inteligentna. Izostanak srama sam po sebi nije dokaz nečije inteligencije ili njezina nedostatka.

Može, međutim, ostaviti dojam nedostatka samokritičnosti i nespremnosti da se razmisli o posljedicama vlastitih postupaka.

Neke rasprave jednostavno nemaju smisla

Gotovo svatko poznaje osobu s kojom se običan razgovor vrlo brzo pretvori u iscrpljujuću raspravu.

Takva osoba teško priznaje da je pogriješila, odbacuje tuđe mišljenje i često nije spremna pokušati sagledati problem iz perspektive druge osobe.

U određenim situacijama argumenti i strpljenje mogu biti dovoljni da nekome pokažu drugačiji pogled na određeni problem. Razgovor tada može dovesti do razumijevanja, pa čak i promjene mišljenja.

No postoji granica nakon koje dodatno objašnjavanje više ne donosi ništa.

Ako druga strana nije spremna saslušati argumente, razmotriti drukčije mišljenje ili barem preispitati vlastiti stav, daljnja rasprava može se pretvoriti tek u uzaludno trošenje vremena i energije.

U takvim situacijama prekid razgovora ponekad je razumniji izbor od pokušaja da se pod svaku cijenu dokaže tko je u pravu.

Ne treba odustati od vlastitih vrijednosti zbog tuđeg odobravanja

Potreba da nas drugi ljudi razumiju i prihvate potpuno je prirodna. Međutim, zbog želje za tuđim odobravanjem ne bismo trebali odustati od vlastitih granica i vrijednosti.

Integritet, dostojanstvo i međusobno poštovanje važni su temelji zdravih međuljudskih odnosa.

Pokušaj da pod svaku cijenu zadobijemo odobravanje osobe koja sama nije spremna sudjelovati u normalnom i konstruktivnom razgovoru često može rezultirati samo dodatnim razočaranjem.

Još manje smisla ima mijenjati vlastito ponašanje kako bismo udovoljili osobi koja nam kontinuirano pokazuje nepoštovanje.

U takvoj situaciji problem više nije samo u različitim stavovima, nego i u načinu na koji se odnos prema drugoj osobi odvija.

Ponekad je udaljavanje korisnije od još jedne rasprave

Kada netko uporno odbija priznati vlastite pogreške, ne poštuje tuđe granice i gotovo svaki razgovor pretvara u sukob, udaljavanje može biti razumniji odgovor od još jednog pokušaja dokazivanja vlastite ispravnosti.

Postavljanje granica pritom ne mora nužno značiti potpuni prekid odnosa.

Ponekad granica jednostavno znači odlučiti koliko vremena, pažnje i energije želimo ulagati u razgovore koji se neprestano vrte u krug bez ikakvog napretka.

Čovjek ne može uvijek promijeniti tuđe mišljenje, niti može natjerati drugu osobu da prizna pogrešku ako ona to sama ne želi učiniti.

Može, međutim, odlučiti kako će se ponašati u takvoj situaciji i kada će prekinuti razgovor koji više nema nikakvu svrhu.

Ne možemo promijeniti tuđe mišljenje, ali možemo odlučiti kada otići

Poruka koja se izvodi iz često pripisivane Freudove izjave tako se ne odnosi samo na sram, nego i na sposobnost čovjeka da pogleda vlastito ponašanje, prepozna mogućnost pogreške i razmotri posljedice svojih postupaka.

Samokritičnost pritom ne znači stalno preispitivati vlastitu vrijednost niti prihvaćati tuđe mišljenje. Naprotiv, riječ je o spremnosti da se vlastiti postupci sagledaju dovoljno iskreno da bismo mogli priznati kada smo pogriješili.

Istodobno, nije svaka rasprava vrijedna nastavka.

Ponekad ćemo argumentima uspjeti otvoriti prostor za razumijevanje, a ponekad ćemo shvatiti da druga strana jednostavno nije spremna slušati. U tom trenutku nije nužno odustati od vlastitih vrijednosti kako bismo dobili tuđe odobravanje.

Na kraju, tuđe mišljenje ne možemo uvijek promijeniti. Ono što možemo kontrolirati jest vlastita reakcija, vlastite granice i količina energije koju ćemo uložiti u razgovor koji se više ne kreće nikamo.

Ponekad je zato najrazumnije priznati da rasprava više nema smisla i jednostavno otići.