Saudijski princ Mohamed al-Fajsal 1977. godine osmislio je ambiciozan projekt kojim je želio dopremiti goleme ledene brijegove s Antarktike na Bliski istok i tako osigurati milijune ljudi pitkom vodom. Plan je procijenjen na oko 100 milijuna dolara, a znanstvenici su upozoravali na brojne prepreke. Iako golemi ledeni brijeg nikada nije stigao do Saudijske Arabije, jedan neobičan eksperiment u američkoj saveznoj državi Iowi završio je tako da je drevni ledenjački led poslužen u pićima sudionika konferencije.

Nestašica pitke vode desetljećima je jedan od velikih izazova sušnih područja svijeta, a potraga za novim izvorima vode potaknula je i ideje koje na prvi pogled djeluju gotovo nevjerojatno. Jednu od njih 1977. godine predstavio je saudijski princ Mohamed al-Fajsal, koji je smatrao da bi golemi ledeni brijegovi s Antarktike mogli postati vrijedan izvor pitke vode za Bliski istok.

Njegova je zamisao bila jednostavna u teoriji, ali iznimno zahtjevna u praksi. Umjesto da se velike količine slatke vode iz polarnih ledenih masa otapaju i završavaju u oceanu, ledene bi se brijegove moglo tegliti tisućama kilometara do područja kojima nedostaje vode.

Kako bi pokazao da takva zamisao zaslužuje ozbiljno razmatranje, princ je podupro neobičan eksperiment koji je uključivao prijevoz ledenjačkog leda s Aljaske do američke savezne države Iowe. Pokus je privukao pozornost stručnjaka iz cijeloga svijeta, ali je ujedno pokazao koliko je teško pretvoriti ambicioznu ideju u izvediv projekt.

Led težak više od tone prevozili su ronioci, helikopter, avion i kamion-hladnjača

Priprema eksperimenta zahtijevala je složenu logistiku. Blok ledenjačkog leda dopremljen je s Aljaske u Iowu, a njegova je masa iznosila približno 1,1 tonu. Pojedini kasniji izvori navodili su i procjenu od dvije tone.

Za prijevoz su bili potrebni ronioci, helikopter, avion i kamion-hladnjača. Takva kombinacija prijevoznih sredstava pokazala je koliko je zahtjevno čak i relativno malu količinu ledenjačkog leda premjestiti na veliku udaljenost, a kamoli organizirati prijevoz golemog ledenog brijega preko oceana.

Led je naposljetku stigao na Državno sveučilište Iowe, gdje je u listopadu 1977. održana Međunarodna konferencija o korištenju ledenih brijegova.

Na skupu se okupilo približno 200 stručnjaka iz 18 zemalja. Raspravljali su o mogućnosti iskorištavanja polarnih ledenih masa kao izvora pitke vode, kao i o tehničkim, logističkim i financijskim izazovima koje bi takav pothvat podrazumijevao.

Cilj nije bio samo razmotriti neobičnu zamisao nego i utvrditi bi li prijevoz prirodnog leda mogao postati alternativa postojećim metodama opskrbe vodom u sušnim područjima.

Projekt vrijedan 100 milijuna dolara trebao je donijeti vodu na Bliski istok

Saudijska Arabija već je znatna sredstva ulagala u desalinizaciju, odnosno uklanjanje soli iz morske vode kako bi se dobila voda pogodna za ljudsku uporabu. Mohamed al-Fajsal tražio je i druge mogućnosti kojima bi se mogla ublažiti nestašica vode.

Njegov se prijedlog temeljio na ideji da se iskoristi prirodna zaliha slatke vode zarobljena u ledenim brijegovima. Umjesto da se voda dobiva isključivo iz mora postupkom desalinizacije, golema količina leda mogla bi se dovesti do područja u kojima su vodni resursi ograničeni.

Plan je predviđao prijevoz ledenog brijega s Antarktike, teškog približno 100 milijuna tona, sve do Arapskog poluotoka.

Kako bi se smanjili gubitci uzrokovani topljenjem, ledeni bi se brijeg obložio izolacijskim materijalima. Zatim bi ga snažni tegljači tijekom višemjesečnog putovanja vukli prema odredištu.

Prema tadašnjim procjenama, putovanje bi trajalo približno osam mjeseci i stajalo oko 100 milijuna dolara. Pritom se računalo da bi se tijekom prijevoza moglo otopiti oko 20 posto ledene mase.

Unatoč golemim troškovima, zagovornici projekta smatrali su da bi takav izvor vode mogao imati znatnu vrijednost za sušna područja. Međutim, procjene troškova i količine vode bile su samo dio problema koji je trebalo riješiti prije nego što bi projekt mogao zaživjeti.

 

Znanstvenici su upozoravali na topljenje i opasne morske struje

Najveća prepreka bila je činjenica da bi ledeni brijeg morao prijeći tisuće kilometara, prolazeći kroz različite klimatske i oceanske uvjete.

Na putu prema Arapskom poluotoku morao bi se suočiti sa snažnim morskim strujama i sve toplijom vodom. Čak i uz izolacijski omotač, bilo je teško predvidjeti koliko bi se leda otopilo i bi li ledena masa zadržala dovoljnu veličinu da bi prijevoz bio isplativ.

Američki stručnjak za polarna područja Wilford Weeks slikovito je upozorio na rizike takvog pothvata. Prema njegovoj procjeni, tegljači bi nakon prelaska ekvatora mogli ustanoviti da iza njih više nema ledenog brijega, nego samo konopac kojim su ga vukli.

Ta je opaska sažela jedan od ključnih problema projekta: ledeni brijeg mogao bi se tijekom putovanja toliko otopiti da bi od njega ostalo premalo za gospodarski opravdan prijevoz.

Osim topljenja, postojala je i opasnost od pucanja i raspadanja ledene mase tijekom puta. Čak i kada bi ledeni brijeg uspješno stigao do odredišta, ostalo bi pitanje kako prikupiti, skladištiti i distribuirati goleme količine vode koje bi nastale njegovim topljenjem.

Dakle, nije bilo dovoljno samo dovući led do obale. Trebalo je razviti i infrastrukturu kojom bi se dobivena voda mogla sigurno i učinkovito dopremiti do stanovništva i područja kojima je potrebna.

Drevni ledenjački led na kraju je završio u pićima

Iako je konferencija u Iowi trebala pomoći u procjeni izvedivosti projekta, njezin je najneobičniji trenutak bio povezan upravo s ledenjačkim ledom koji je dopremljen s Aljaske.

Procjenjivalo se da je taj led bio star nekoliko tisuća godina. Nakon što je poslužio kao demonstracijski primjer, razbijen je na manje komade, a dio je završio u pićima sudionika konferencije.

Tako je eksperiment koji je trebao pokazati kako bi polarni ledeni brijegovi jednog dana mogli pomoći u rješavanju nestašice pitke vode dobio neočekivan završetak. Umjesto da postane početak golemog međunarodnog projekta, drevni je led poslužio kao neobičan dodatak pićima.

Naravno, eksperiment nije dokazao da je prijevoz ledenih brijegova do Bliskog istoka izvediv u velikim razmjerima. Njegova je svrha bila demonstrirati mogućnost prijevoza ledenjačkog leda i potaknuti stručnu raspravu o daleko ambicioznijem pothvatu.

Prijevoz bloka teškog nešto više od tone i prijevoz ledenog brijega teškog približno 100 milijuna tona predstavljali su potpuno različite tehničke i logističke izazove.

Princ nikada nije ostvario svoj plan, ali ideja nije nestala

Mohamed al-Fajsal nije uspio ostvariti svoju zamisao o dopremanju golemog ledenog brijega u Saudijsku Arabiju. Preminuo je 2017. godine, a njegov projekt nikada nije postao stvarnost.

Ipak, ideja o korištenju ledenih brijegova kao izvora pitke vode nije potpuno nestala. Tijekom sljedećih desetljeća povremeno su se pojavljivali novi prijedlozi za njihov prijevoz do područja pogođenih nestašicom vode.

Takvi su prijedlozi počivali na istoj osnovnoj zamisli: iskoristiti velike količine prirodne slatke vode pohranjene u polarnom ledu i dovesti ih do regija u kojima je opskrba vodom otežana.

Međutim, izazovi povezani s topljenjem, morskim strujama, stabilnošću ledenih masa, prijevoznim troškovima i distribucijom vode ostali su veliki. Nijedan projekt takvih razmjera do danas nije postao komercijalno održiv.

Priča o saudijskom princu i ledenom brijegu zato je ostala primjer ambiciozne zamisli koja je pokušala pronaći alternativno rješenje za jedan od najvećih svjetskih problema. Pokazala je i koliko je velik jaz između ideje koja zvuči jednostavno i njezine stvarne provedbe.

Na kraju, ledenjački led koji je dopremljen u Iowu nije promijenio način na koji se Bliski istok opskrbljuje vodom. Umjesto toga, poslužio je kao povod za međunarodnu raspravu o mogućnostima iskorištavanja polarnih ledenih masa, a dio ga je završio u čašama stručnjaka koji su se okupili kako bi razmotrili jednu od najneobičnijih ideja u povijesti opskrbe vodom.