Unatoč entuzijazmu i volji, Wright nije uspio postaviti novi rekord, no svakako je dospio do nevjerojatnih 266 sati bez sna, što je oko 11 dana. Iako je prvobitno bilo zamišljeno da će nadmašiti postignuće Randyja Gardnera iz 1964., koji je bio budan 264 sata, otkriveno je da su postojali još dulji pokušaji u povijesti, poput onog Toimija Soinija iz Finske, koji je bez sna izdržao 276 sati. 

Rekord u deprivaciji sna trenutno drži Robert McDonald, koji je 1986. godine ostao budan nevjerojatnih 453 sata, odnosno više od 18 dana.

Bez obzira na to je li uspio oboriti rekord ili ne, Wright je javno podijelio kako ga je to iskustvo promijenilo i što je osjećao tijekom tih dugih dana. Prema njegovim riječima, nakon određenog vremena čovjek prestaje osjećati fizički umor na isti način jer racionalni dio uma, odgovoran za svakodnevno funkcioniranje, počinje posustajati. 

"Postajete svjesniji svoje emotivne strane, otvarate vrata onome što obično potiskujete," objasnio je Wright. Iako se mnogima čini da bi dugotrajno nespavanje bilo iscrpljujuće i neugodno, Wright je naglasio da su mu povremeno dolazili trenuci u kojima se osjećao nevjerojatno budnim i emocionalno osvježenim.

Nevjerojatan pothvat

Unatoč tome što je Wright možda našao smisao u ovom eksperimentu, Guinnessova knjiga rekorda više ne bilježi ovakve pothvate zbog opasnosti koje nespavanje nosi za ljudski organizam. Prema izjavi Guinnessove knjige iz 1997. godine, prestali su pratiti ove rekorde jer su uvidjeli koliko je deprivacija sna opasna za zdravlje. 

Dugotrajni nedostatak sna može dovesti do halucinacija, problema s govorom, pa čak i smrti u nekim rijetkim slučajevima, poput žrtava fatalne obiteljske nesanice, rijetkog genetskog poremećaja.

Hrvati ga obožavaju konzumirati uz kavu, stručnjaci upozoravaju: 'Nikako to ne kombinirajte'

Jedan od razloga zašto Guinness više ne prati ovaj rekord leži i u postojanju "mikrosna" – kratkih, nesvjesnih epizoda sna koje mogu trajati svega nekoliko sekundi. Takvi trenuci teško su mjerljivi bez posebne opreme, a smatra se da je i Randy Gardner, unatoč stalnom liječničkom nadzoru, imao takve epizode tijekom svog pokušaja iz 1964. godine.

Iako Tony Wright možda ne drži rekord u deprivaciji sna, njegov eksperiment podsjeća na to koliko je san ključan za ljudsko zdravlje, a njegova priča služi kao opomena o opasnostima igranja s ljudskom fiziologijom.