Godine 1931. novozelandski farmer John Warren bankrotirao je i napustio udaljeni subantarktički otok Campbell, ostavivši iza sebe više od 4000 ovaca. Životinje su tako ostale prepuštene same sebi, bez pastira i ljudske skrbi, a njihova je priča s vremenom postala jedan od zanimljivijih primjera prilagodbe domaćih životinja životu u divljini.

Ova neobična priča posljednjih se dana ponovno dijeli na internetu, iako nije riječ o novom otkriću. Naprotiv, sudbina ovaca s otoka Campbell dobro je dokumentirana. Najviše podataka o njihovu životu i promjenama kojima su se prilagodile donio je novozelandski znanstvenik M. R. Rudge u znanstvenom radu objavljenom 1986. godine u časopisu New Zealand Journal of Ecology.

Farma na kraju svijeta: Na otok su doveli tisuće ovaca

Otok Campbell nalazi se približno 700 kilometara južno od novozelandskog Južnog otoka, a prostire se na površini od oko 11.300 hektara. Prema podacima novozelandskog Odjela za zaštitu prirode (Department of Conservation – DOC), prvi pokušaji uzgoja ovaca na otoku počeli su 1895. godine, kada je ondje dopremljeno početno stado od 400 grla.

Broj životinja tijekom sljedećih godina znatno se povećavao. Prema istraživanju znanstvenika M. R. Rudgea, do 1916. godine na otoku je bilo više od 8000 ovaca.

Farmer John Warren dodatno je povećao stado 1927. godine, kada je na Campbell dovezao još 5000 ovaca. Međutim, poslovanje nije dugo ostalo isplativo. Već 1929. godine došlo je do pada cijena vune i mesa, a problemi s nepouzdanim prijevozom, nesrećama i svjetskom gospodarskom krizom dodatno su otežali poslovanje.

Troškovi i poteškoće naposljetku su nadmašili mogućnosti farme. Warren je 1931. godine ostao bez novca i napustio otok, a iza njega je ostalo više od 4000 ovaca i dvadesetak goveda. Životinje su od tada morale opstati bez ljudi, u surovim uvjetima udaljenog subantarktičkog područja.

Ovce su se počele mijenjati kako bi preživjele bez ljudi

U prvim desetljećima nakon napuštanja farme broj ovaca postupno se smanjivao. Prema podacima iz Rudgeova istraživanja, do 1960. godine na otoku je preostalo približno 1000 životinja. Međutim, nakon toga dogodio se neočekivan preokret. Do 1969. godine njihova se populacija ponovno povećala na oko 3000 grla.

Život u divljini bez pastira i redovite ljudske skrbi postupno je promijenio način na koji su životinje funkcionirale. Rudge je u svojem radu zabilježio nekoliko zanimljivih prilagodbi koje pokazuju kako se stado tijekom desetljeća prilagodilo novim uvjetima.

Jedna od najuočljivijih promjena odnosila se na njihovu vunu. Ovce koje nitko nije šišao počele su same odbacivati runo, a taj je proces bio osobito izražen kod većine ženki, koje su vunu gubile na području vrata, trbuha i bokova.

Promijenila se i njihova reprodukcija. Ženke su postale sposobne imati mlade već u dobi od godinu dana, što je pridonijelo povećanju broja janjadi. Dok je tijekom razdoblja aktivnog uzgoja na farmi na 100 odraslih životinja dolazilo između 30 i 40 janjadi, do 1970. godine taj se broj povećao na između 60 i 80 janjadi na 100 ženki.

Dodatne informacije o tim životinjama objavilo je i novozelandsko udruženje za očuvanje rijetkih pasmina New Zealand Rare Breeds. Prema njihovu opisu, ovce s otoka Campbell proizvodile su vrlo malo vune, svega oko 1,3 kilograma godišnje po ženki.

Osim toga, imale su dulje noge od sličnih domaćih pasmina, a živjele su u manjim skupinama koje su imale vlastiti, stalni teritorij. Sve te karakteristike razlikovale su ih od ovaca koje su nastavile živjeti u uobičajenim uvjetima uzgoja na farmama.

Zašto su vlasti odlučile ukloniti cijelo stado?

Iako su se ovce uspješno prilagodile životu bez ljudi, njihova prisutnost s vremenom je postala ozbiljan problem za prirodni okoliš otoka.

Campbell je još 1954. godine proglašen prirodnim rezervatom, a danas je dio novozelandskog subantarktičkog područja koje se nalazi na UNESCO-ovu popisu svjetske prirodne baštine. Otok je iznimno važan za očuvanje prirode jer se ondje gnijezdi šest vrsta albatrosa, a poznat je i po rijetkim velikim biljkama.

Problem je nastao zato što su ovce godinama pasle prirodnu vegetaciju i tako ugrožavale osjetljiv ekosustav. Njihova prisutnost nije bila spojiva s ciljem očuvanja izvornog biljnog i životinjskog svijeta otoka.

Zbog toga su vlasti 1970. godine odlučile poduzeti konkretne mjere. Preko otoka je izgrađena ograda kojom je područje podijeljeno, a ovce koje su se nalazile na njegovoj sjevernoj strani odstrijeljene su.

Međutim, potpuno uklanjanje životinja potrajalo je još više od dva desetljeća. Prema podacima novozelandskog Odjela za zaštitu prirode (DOC), posljednje ovce s otoka Campbell uklonjene su tek 1992. godine.

Nakon njihova uklanjanja priroda se počela oporavljati. Biljni pokrov znatno se obnovio, a 2001. godine s otoka su uklonjeni i štakori, čime je nastavljen proces obnove njegova osjetljivog ekosustava.

Rijetka pasmina ipak nije potpuno nestala

Iako su sve ovce na otoku naposljetku uklonjene, njihova priča nije završila potpunim nestankom pasmine.

Još tijekom 1975. i 1976. godine jedna je ekspedicija s otoka Campbell na Novi Zeland prevezla deset živih ovaca kako bi se omogućio njihov daljnji uzgoj i očuvanje.

Zahvaljujući tom pothvatu, pasmina je sačuvana, a njezini potomci i danas postoje. Prema podacima udruženja New Zealand Rare Breeds, ovce s otoka Campbell još uvijek žive u privatnom stadu u regiji North Canterbury na Novom Zelandu.

Tako je priča o životinjama koje su gotovo šest desetljeća preživljavale bez ljudske skrbi dobila neočekivan završetak. Iako su zbog zaštite prirode morale biti uklonjene sa svojeg izvornog staništa, dio njihova nasljeđa ipak je sačuvan zahvaljujući pravodobnoj intervenciji ljudi.