Znanstvenici predstavljaju novu teoriju o nastanku velikih eksplozivnih kratera koji se čini da se nasumično pojavljuju u sibirskom permafrostu. Prvi put primijećeni 2012. godine, ovi krateri počeli su se pojavljivati u pustom sibirskom permafrostu, zbunjujući znanstvenike. Mogu biti značajni, dosežući više od 160 metara dubine i 20 metara širine, izbacujući komade krhotina stotine metara dalje.

Neki izvještaji sugeriraju da se eksplozije mogu čuti na udaljenosti od 120 km. Sada znanstvenici predlažu da bi vrući prirodni plin koji prokazuje iz podzemnih rezervi mogao biti iza eksplozivnog izbijanja.

Ova otkrića mogla bi objasniti zašto se krateri pojavljuju samo na određenim područjima u Sibiru.

Permafrost slabi, a tu je onda metan

Područje je poznato po svojim ogromnim podzemnim rezervama prirodnog plina, rekao je vodeći autor studije Helge Hellevang, profesor okolišnih znanosti na Sveučilištu u Oslu u Norveškoj, za Business Insider.

"Kada klimatske promjene ili zagrijavanje atmosfere slabe drugi dio permafrosta, tada dolazi do ovakvih izljeva - samo u Sibiru", rekao je.

Permafrost zadržava puno organskog materijala. S porastom temperatura, on se otapa, omogućujući toj mahovini da se raspada. Taj proces oslobađa metan. Stoga su znanstvenici prirodno predložili da bi metan koji proizlazi iz permafrosta mogao biti taj faktor koji stoji iza kratera.

To nije luda ideja. To je primjetan proces koji se smatra odgovornim za termokarste, jezera koja se pojavljuju na područjima gdje se permafrost topi, koja ključaju od metana i mogu se zapaliti. Ali to ne objašnjava zašto su takozvani eksplozivni krateri tako lokalizirani.

Dosad su identificirana samo osam takvih kratera, svi unutar vrlo specifičnog područja: Zapadnosibirska poluotoka Yamal i Gydan na sjeveru Rusije.

U igri još jedan mehanizam

S druge strane, eksplozivna jezera vidljiva su na različitim područjima gdje se nalazi permafrost, uključujući Kanadu. Hellevang i njegovi kolege sugeriraju da je tu u igri još jedan mehanizam: vrući prirodni plin, izlazeći kroz neku vrstu geološkog poremećaja, nakuplja se ispod smrznutog sloja tla i zagrijava permafrost odozdo.

Ti stupovi vrućeg plina pomažu odmrzavanju permafrosta s dna, čineći ga slabijim i sklonijim urušavanju. "Ova eksplozija može se dogoditi samo ako je permafrost tanak i dovoljno slab da se slomi", rekao je Hellevang.

Rastuće temperature tope gornji sloj permafrosta istovremeno. To stvara savršene uvjete da se plin iznenada oslobodi, pokrećući eksploziju ili "mehanički kolaps" uzrokovan plinom koji je pod pritiskom.

To stvara krater, predlažu Hellevang i kolege. Područje je bogato rezervama prirodnog plina, što se slaže s teorijom Hellevanga i kolega prema studiji.

Zastrašujuće posljedice novogodišnjeg potresa: Pogledajte na satelitskim snimkama što je napravio od Zemlje

Trebat će više dokaza

"Ovo područje jedno je od najvećih naftnih provincija na svijetu", rekao je. Prema znanstvenikovom modelu, moglo bi biti stvoreno još ovakvih kratera koji su se kasnije možda povukli jer su se voda i tlo u blizini urušili kako bi popunili prazninu.

"Ovo je vrlo udaljeno područje, pa zaista ne znamo pravi broj", rekao je. "Ako pogledate satelitsku sliku poluotoka Yamal, tisuće su tih okruglih depresija poput tanjura. Većina ili sve mogli bi biti termokarsti, ali potencijalno bi to također mogli biti raniji krateri koji su se formirali", rekao je.

Hipoteza je objavljena na online serveru EarthArXiv prošlog mjeseca. Članak još nije prošao recenziju znanstvenika. Iako ideja ima smisla, bit će potrebno više dokaza da pokažu da se te rezerve plina grade ispod permafrosta, rekla je Lauren Schurmeier, znanstvenica za Zemlju na Sveučilištu u Havajima koja istražuje ovu temu, za New Scientist.

Potencijalni problem

No, ako se hipoteza pokaže točnom, to bi moglo značiti probleme za klimatske modele. Prirodni plin je pun metana, snažnog stakleničkog plina. To bi značilo da krateri djeluju poput ogromnih dimnjaka kroz koje bi se štetna kemikalija mogla iznenada osloboditi u atmosferu, rekao je Thomas Birchall na Sveučilišnom centru u Svalbardu, Norveška, za New Scientist.

"Ako je to standardan način na koji velike akumulacije propadaju, onda u vrlo kratkom vremenu izbacujete puno metana", rekao je za New Scientist.

Hellevang, međutim, oprezno pristupa situaciji. Ako se ovaj fenomen javlja samo na vrlo ograničenom području, može biti da je utjecaj minijatan na globalnoj razini. Iako vjerojatno postoji velika količina metana pohranjena u podzemnim rezervama, nije jasno koliko toga može izaći.

"Što trebamo prvo razumjeti jest koliko se prirodnog metana prirodno izlijeva iz ovakvih sustava, a zatim to usporediti s količinom metana koja je stvarno unutar permafrosta za organsku tvar", rekao je Hellevang. "Tada možemo imati realniji proračun koliko može biti oslobođeno zbog atmosferskog zagrijavanja ili klimatskih promjena", rekao je.