Invazivne vrste koje uništavaju usjeve, pustoše šume, šire bolesti i uništavaju ekosustave šire se sve brže diljem svijeta, a čovječanstvo nije uspjelo zaustaviti plimu, kaže se u velikoj znanstvenoj procjeni. Neuspjeh košta više od 400 milijardi dolara godišnje u odštetama i izgubljenom prihodu, što je jednako BDP-u Danske ili Tajlanda, i to je vjerojatno "veliko podcjenjivanje", prema Međuvladinom znanstvenom savjetodavnom panelu za UN-ovu Konvenciju o bioraznolikosti. 

​Od vodenog zumbula koji guši Viktorijino jezero u istočnoj Africi, do štakora i smeđih zmija koje uništavaju vrste ptica u Pacifiku, pa do komaraca koji nove regije izlažu Ziki, žutoj groznici, denga groznici i drugim bolestima, izvješće je katalogiziralo više od 37.000 tzv. vrste koje su se ukorijenile daleko od mjesta porijekla. ​Taj broj naglo raste, zajedno s računom za štetu koji se u prosjeku četverostruko po desetljeću od 1970. godine.

Gospodarska ekspanzija, povećanje populacije i klimatske promjene "povećat će učestalost i opseg bioloških invazija i utjecaj invazivnih stranih vrsta", zaključuje se u izvješću kojeg prenosi Science Alert. ​Samo 17 posto zemalja ima zakone ili propise za upravljanje ovim napadom, navodi se. ​Bilo slučajno ili namjerno, kad alohtone vrste završe na drugom kraju svijeta, krivi su ljudi. ​Širenje vrsta čvrst je dokaz da je brzo širenje ljudske aktivnosti toliko radikalno izmijenilo prirodne sustave da je Zemlju uvelo u novu geološku epohu, antropocen, kažu znanstvenici.

Kako se rasprostranjuju

Autostoperi kao što je zumbul koji je u jednom trenutku prekrivao 90 posto Viktorijinog jezera, onesposobljujući transport, gušeći vodeni život, blokirajući dovod brane hidroelektrane i razmnožavajući komarce, smatra se da su belgijski kolonijalni dužnosnici unijeli u Ruandu kao ukrasno vrtno cvijeće prije nego što je stigao do rijeke Kagera 1980-ih. Floridski Everglades vrvi destruktivnim potomcima nekadašnjih kućnih ljubimaca i sobnih biljaka, od burmanskih pitona od pet metara i somova do paprati penjačice iz Starog svijeta i brazilske paprike.

​U 19. stoljeću engleski doseljenici donijeli su zečeve na Novi Zeland za lov i hranu. Kad su se namnožili službenici su uvezli divlje male mesoždere zvane stoatci kako bi smanjili njihov broj. ​Ali te su životinje pak krenule za lakšim plijenom: desecima endemskih vrsta ptica koje su ubrzo desetkovane, od beba kivija do kljunova.

Češće su, međutim, invazivne vrste koje slučajno dođu na novi teritorij, stopiranjem u balastnim vodama teretnih brodova, kontejnerima u njihovim skladištima ili u turističkom kovčegu. ​Sredozemno more je puno alohtonih riba i biljaka, poput riba lavova i algi ubojica, koje su putovale iz Crvenog mora kroz Sueski kanal.​ 

Pokušat će im stati na kraj

Stršljeni ubojice koji su u stanju uništiti cijele pčelinje kolonije u jednom napadu, smatra se da su stigli u SAD iz Azije kao slijepi putnici u teretu. Uglavnom zbog golemog obujma trgovine, Europa i Sjeverna Amerika imaju najveće svjetske koncentracije invazivnih vrsta, definiranih kao one koje nisu domaće i uzrokuju štetu te su se preselile zbog ljudske aktivnosti, pokazuje izvješće IPBES-a.

​Invazivne vrste značajan su uzrok u 60 posto svih dokumentiranih izumiranja biljaka ili životinja, jedan od pet glavnih pokretača uz gubitak staništa, globalno zagrijavanje i zagađenje, prema nalazima. Ovi pokretači međusobno djeluju: klimatske promjene gurnule su strane vrste u novozagrijane vode ili zemlje gdje su domaće vrste često ranjive na uljeze s kojima se nikada nisu susreli.

​Globalni sporazum o zaštiti biološke raznolikosti sklopljen u Montrealu prošlog prosinca postavlja cilj smanjenja stope širenja invazivnih stranih vrsta za polovicu do 2030. Izvješće IPBES-a iznosi opće strategije za postizanje ovog cilja, ali ne procjenjuje šanse da se on ispuni. Prema izvješću, u osnovi postoje tri linije obrane – prevencija, iskorjenjivanje i onda, ako to ne uspije, obuzdavanje. ​Pokušaji iskorjenjivanja općenito su propali u velikim vodenim površinama i otvorenim vodenim putovima, kao i na velikim dijelovima susjednog zemljišta. Mjesta s najvećom stopom uspjeha u uklanjanju neželjenih gostiju, posebno štakora i drugih kralješnjaka, također su i ona koja su se pokazala najosjetljivijima: mali otoci.