Zašto još uvijek ne kloniramo ljude, radi li se samo o etičkim i moralnim dvojbama ili postoje i tehnički neizvedivi dijelovi kloniranja ljudi?

1996. ovca Dolly postala je prvi sisavac koji je kloniran što je svijet okupiralo idejom kako to zasigurno znači da kloniranje ljudi nije tako daleko i nemoguće. Nekolicina znanstvenika tada je tvrdila kako kloniranjem možemo riješiti brojne genetski uzrokovane bolesti, a neki su tvrdili kako će kloniranje vremenom dovesti do toga se broj urođenih mana s kojima se djeca rađaju u potpunosti eliminira. 

Sve do danas nitko nije predstavio dokaz da je zapravo klonirao čovjeka iako je bilo nekih tvrdnji da je to učinjeno; kemičarka Brigitte Boisselier poznata po tome što je osnovala religiju temeljenu na uvjerenju kako su vanzemaljci stvorili čovječanstvo tvrdila je kako je uspješno klonirala čovjeka, ali nikada to nije dokazala. 

Problemi s idejom kloniranja ljudi

Kloniranje je širok pojam koji obuhvaća puno različitih procesa, ali u suštini klonirati znači stvoriti genetski jednake kopije biološkog entiteta. Profesor genetike i prava sa sveučilišta Stanford Hank Greely ističe kako je kloniranje ljudi izuzetno kompleksno pitanje jer može dovesti do ozbiljnih psihičkih, fizičkih i društvenih problema, a na kraju može i rezultirati smrću. 

Profesor Greely također navodi kako je bi u slučaju kloniranja čovjeka klon imao isti genetski zapis, ali nipošto ne bi dijelio identične misli i osobnost s izvornim čovjekom. Ljudi su, kao što znamo, puno više nego samo njihov DNA. 

Također, još je uvijek nemoguće utvrditi koje bi bile prednosti kloniranja ljudi dok istovremeno znamo kako su etički problemi tog postupka mnogobrojni. Ipak, kada bismo u potpunosti zanemarili moral i etiku tada bismo mogli pretpostaviti kako bi pozitivna strana kloniranja ljudi bila stvaranje novih jedinki koje bi mogle poslužiti daljnjem istraživanju.