Poslali dečka nazad u Indiju jer je ženi na šalteru bio loš dan
Moj dečko je iz Indije, ali studirao je i radio na projektima u Dubaiu, Americi i u Londonu. Svidjela mu se Hrvatska i htjeli bi živjeti zajedno pa je odlučio ostati u Zagrebu sa mnom. On je visokobrazovana osoba s međunarodnim priznanjima u svijetu poduzetništva i nikada nije napravio nikakav prekršaj niti dobio kaznu, stoga smo mislili da će dobivanje dozvole da ostane u Hrvatskoj proći bez problema.

U svakoj državi u kojoj je živio organizirao je predavanja, zapošljavao ljude, pomagao svima. Ljudi poput njega su više nego dobrodošli u Americi i Engleskoj. Nadali smo se da će isto biti i u Hrvatskoj.
I tada je započela procedura...
Prvo smo kontaktirali Indijsku ambasadu u Hrvatskoj i pitali koja je procedura za dobivanje dozvole za ostanak u Hrvatskoj jednu godinu ili više. Oni su rekli da zovemo Ministarstvo Vanjskih Poslova. Poslali smo upit Ministarstvu Vanjskih Poslova, oni su nam odgovorili da može ostati u Hrvatskoj samo zbog humanitarnih ili ozbiljnih osobnih razloga ali da za to moramo ići na policiju.

Našli smo zakon u kojem je definirano što su to točno humanitarni i osobni razlozi.
Javili smo se na policiju u Petrinjsku. Nakon što smo čekali 3 sata u redu, službenik nam je rekao da on ne može tu ništa i da su nam iz Ministarstva krivo rekli, da se javimo u ambasadu. Ponovno smo se javili u ambasadu u kojoj su nam rekli da neka se on vrati nazad u Indiju pa se tamo javi u hrvatsku ambasadu u Indiji.
Do Indije se putuje otprilike 15 sati i let košta skoro 20 000 kn pa nam to baš nije bila prva opcija i zato smo nastavili pokušati dalje.
Opet smo otišli na policiju u Petrinjskoj, pola dana čekali red da bi nam na šalteru gospodin rekao da smo se trebali doći prijaviti na policiju kroz 48 sati kada je moj dečko došao u Hrvatsku.
Bila sam prilično zbunjena jer znam da je policija na granici pri ulazu u državu pregledavala njegove dokumente pa bi mi logično bilo da su ga odmah i evidentirali, a i uz to nitko nam nije niti rekao da još trebamo doći na policiju prijaviti ga. Ukratko, ako niste prijavili stranca koji je ušao u Hrvatsku kroz 48 sati, računa se da je on tu ilegalno i automatski mu se odbijaju sve procedure.
Otputovali smo do Slovenije na par sati da bi se mogli vratiti nazad i ponovno ići na policijsku postaju registrirati da je moj dečko ušao u Hrvatsku, uz to smo trebali donijeti ovjerenu potvrdu od javnog bilježnika od vlasnice stana u kojem smo smješteni. Ona živi u Dubrovniku pa je i to trajalo dva dana.
Proveli smo 4 dana u čitanju zakona, članaka, savjetovanju s odvjetnicima i došli do zaključka da po našem zakonu osoba iz Indije može ostati u Hrvatskoj u nekoliko slučajeva:
- Ako dolazi iz humanitarnih razloga npr. volontirati u udruzi za dobrobit društva
- Zbog životnog partnerstva (ali tada treba dokazati da osobe žive zajedno minimalno 3 godine, a to nije slučaj kod nas)
- Ako se uklapa u neku deficitarnu kvotu i neka firma u Hrvatskoj ga želi zaposliti
- Ako dolazi na istraživanje za fakultet iz Indije
S obzirom da imamo samo nekoliko tjedana dok mu istekne Schengenska viza počela je utrka s vremenom. Zadali smo si zadatak da u tjedan dana on dobije projekt istraživanja za Indijski fakultet, ili da nađe posao u Hrvatskoj ili da počne volontirati u nekoj udruzi. Uspjeli smo nemoguće u rekordnom roku!
Pripremili smo dokumente za sve tri opcije – Moj dečko je u tjedan dana dobio svu potrebnu dokumentaciju od jednog fakulteta iz Indije da bi radio istraživanje potencijalnih poslovnih prilika u Hrvatskoj, našli smo firmu koja ga je odlučila zaposliti kao software inžinjera i jedna udruga ga je pozvala da volontira i drži predavanje. Uz to, taj isti tjedan u Indiji su započele velike poplave tako da je i ta činjenica išla u prilog da mu se dopusti ostanak iz humanitarnih razloga.
Sretni što je ova agonija napokon nadamo se gotova, s otprilike 100 dokumenata s 3 različita kontinenta zaputili smo se opet prema policijskoj postaji u Petrinjskoj.
Ovaj put na šalteru nismo zatekli ljubaznog mladog momka već neku stariju ženu koja se zove M. T. Ona nam je samo rekla – sve su vam to ovi moji kolege krivo rekli. Ne možemo ništa, otiđite nazad u Indiju pa tamo vidite u ambasadi. Sljedeći!
Mi smo bili u potpunom šoku, pa smo nastavili inzistirati. Čak i ako su nam ti ostali službenici krivo rekli, pročitali smo cijeli zakon. Rekli smo joj da u zakonu piše da imamo te opcije.
Ona je rekla – ne zanima me, mogu ja sad uzeti te vaše papire da tu stoje par tjedana ali mi vam odbijamo 100% tih zahtjeva. Nastavili smo inzistirati pa nas je odvela na kat kod neke druge službenice koja nam je potvrdila njenu teoriju ali nam nije htjela reći svoje ime. Složile su se – „Jedino što možete napraviti je ići nazad u Indiju i od tamo zatražiti nekakvu vizu, ja tu radim 25 godina i ono što ja kažem je tako i gotovo“.
Ne mogu opisati količinu tuge i frustracije s kojom smo se susreli nakon što smo tjednima svaki dan prikupljali papire i proučavali zakone. U tom trenutku počela sam razmišljati da se i ja iselim iz Hrvatske.
Odlučili smo da ipak nećemo odustati pa smo otišli do policijske postaje u Šibeniku, gdje su nas ljubazno dočekali i u miru nam objasnili cijelu proceduru. Kroz 10 dana moj dečko je dobio radnu dozvolu i odobrenje da ostane u Hrvatskoj i ipak se nije trebao vraćati u Indiju.
Ne mogu vjerovati da se službenice poput gospođe M.T. koje ljudima daju krive informacije i šalju ih nazad na drugi kontinent jer nemaju strpljenja ili ne znaju dobro svoj posao, dobivaju plaću od poreza koje na kraju mi plaćamo.