Ako patite od musofobije – straha od štakora – ovo je vijest koju biste možda trebali preskočiti. Na nepristupačnim visinama planine Wilhelm u Papui Novoj Gvineji, znanstvenici su napokon dokumentirali divovsku vrstu štakora dugu gotovo 85 centimetara, što je tri puta više od prosječnog smeđeg štakora.

Ova impresivna i pomalo zastrašujuća životinja, poznata pod imenom subalpski vunasti štakor (Mallomys istapantap), prvi je put zabilježena kamerom u prirodnom staništu. Ima oštre sjekutiće, gustu dlaku i pandžaste šape duge osam centimetara, a nedavna video snimka prikazuje kako se noću penje po granama drveća u potrazi za hranom.

Srećom za europske stanovnike, ovaj “dlakavi div” ne živi u Britaniji niti bilo gdje u Europi, već isključivo u zabačenim, hladnim i maglovitim šumama planine Wilhelm, na nadmorskim visinama od oko 3.700 metara.

Prva fotografija u povijesti i suradnja s lokalnim plemenima

Ovo značajno otkriće dolazi zahvaljujući češkom znanstveniku Františeku Vejmělki, koji djeluje pri Biološkom centru Češke akademije znanosti i Sveučilištu Južne Češke. Tijekom šestosatne ekspedicije, surađivao je s pripadnicima lokalnih plemena kako bi postavio kamere-zamke na teško pristupačnim terenima.

“Zapanjujuće je da je ovako velika i upečatljiva životinja ostala toliko slabo istražena,” izjavio je Vejmělka za znanstveni časopis Mammalia. “Koliko toga još ne znamo o bioraznolikosti tropskih planina?”

Subalpski vunasti štakor prvi je put službeno opisan 1989. godine, temeljem muzejske zbirke, ali posljednji je put zabilježen prije više od 30 godina – i nikada prije nije bio snimljen u prirodi. Vejmělka je sada prvi znanstvenik koji ga je fotografirao i snimio video u prirodnom okruženju.

Impresivne dimenzije: bliži mački nego klasičnom štakoru

Prema podacima koje je prikupio Vejmělka, subalpski vunasti štakor dug je 85 centimetara uključujući rep i teži gotovo 2 kilograma. Usporedbe radi, prosječni smeđi štakor (Rattus norvegicus) dugačak je tek oko 28 centimetara i teži 200 do 300 grama.

Za dodatnu usporedbu, kućna mačka ima prosječnu duljinu od oko 70 centimetara i teži između 3,6 i 4,5 kilograma. Dakle, iako štakor iz Papue nije teži od mačke, dimenzijama je vrlo blizu.

Noćna navika, biljojed i stanovnik krošnji

Subalpski vunasti štakor živi isključivo noću, a danju se skriva u podzemnim rupama ili krošnjama drveća. Hranom se ne natječe s drugim sisavcima jer jede isključivo biljne tvari. Upravo ta izoliranost u teško pristupačnim područjima razlog je zašto je ova životinja toliko dugo ostala neistražena.

Vejmělka je tijekom ekspedicije prikupio i podatke o prehrani, parazitima, obrascima kretanja i ponašanju ove rijetke vrste. Zahvaljujući snimkama iz kamera-zamki, znanstvenici su sada u mogućnosti detaljnije razumjeti ponašanje i ekologiju vunastih štakora, uključujući njihov razdiobu u različitim nadmorskim visinama i načine kretanja.

Dio šireg obiteljskog stabla divovskih štakora

Vunasti štakori iz Nove Gvineje, zajedno s divovskim oblačnim štakorima s Filipina, čine najveće vrste glodavaca unutar porodice murina (Muridae). Ove vrste razvile su se tijekom više od pet milijuna godina u planinskim predjelima bogatim šumom, gdje nisu imale konkurenciju među drugim sisavcima.

Upravo zahvaljujući takvoj izolaciji, razvile su se u izuzetno raznolike oblike i veličine.

Nije najveći na svijetu, ali spada među divove

Iako djeluje golem, subalpski vunasti štakor ipak nije najveći štakor na svijetu. Taj rekord drži gambijski štakor vrećar (Cricetomys gambianus) koji doseže duljinu do 90 centimetara, pri čemu rep čini polovicu ukupne duljine.

Još jedna velika vrsta je malgaški divovski štakor (Hypogeomys antimena) koji živi na Madagaskaru i može narasti do oko 60 centimetara.

Međutim, najveći glodavci koji su ikada živjeli, poput Josephoartigasia monesi i Phoberomys pattersoni, odavno su izumrli. Ti su prapovijesni divovi – pripadnici tzv. megafaune – nestali uslijed klimatskih promjena, promjena okoliša i ljudskog lova.

Otkriće koje otvara vrata novim istraživanjima

Otkriće subalpskog vunastog štakora nakon više desetljeća donosi nove spoznaje o bioraznolikosti tropskih planina i pokazuje koliko je još vrsta u svijetu nedovoljno istraženo. Vejmělkin rad ne samo da obogaćuje znanstvenu literaturu, već i ističe važnost suradnje s lokalnim zajednicama u istraživanjima prirode.

“Fotografije, videozapisi i suradnja s domorodačkim stanovništvom omogućuju nam dublje razumijevanje ove izuzetne vrste,” zaključuje Vejmělka.