Prije četrdeset godina gradnja u Hrvatskoj imala je jasnu svrhu, stil i – što je najvažnije – viziju. Kvartovi su se planirali dugoročno, prometnice oblikovale tako da rasterete, a ulice su imale karakter. Svaka zgrada nosila je pečat svojeg arhitekta, često kombinirajući inovaciju s tradicijom, modernizam s poštivanjem krajolika. Danas, kažu mnogi građani, stvari izgledaju bitno drugačije – možda i poraznije.

Graditelji i arhitekti u bivšoj Jugoslaviji nisu bježali od eksperimentiranja, ali istodobno nisu zaboravljali duh mjesta, funkcionalnost i ljepotu. Stvarani su kvartovi s prostranim ulicama, obiljem zelenila i arhitektonskom raznolikošću. U tom kontekstu, gradnja je bila društvena odgovornost, a ne puka tržišna aktivnost.

Posebna se pažnja pridavala detaljima – bilo da se radilo o obliku fasade, rasporedu prozora ili urbanom mobilijaru. Sve je bilo promišljeno, a rezultat su bila naselja koja su s vremenom stekla identitet i postala prepoznatljiva u širem gradskom tkivu.

Suvremena gradnja: siva, skupa i zaboravna

Danas je situacija sasvim drukčija. Novi stambeni kompleksi niču gotovo identično: sivi betonski blokovi, minimalno zelenila, bez osobnosti i funkcionalnosti koje su krasile starije urbanističke projekte. Estetika je sve uniformiranija, a glavna smjernica razvoja čini se postala – isplativost.

Struka upozorava, a građani to osjećaju – brzina gradnje i potraga za profitom često dolaze na račun kvalitete materijala, udobnosti stanovanja i dugoročne održivosti. Novi kvartovi više ne nude sadržaj, ne stvaraju zajednicu, niti ostavljaju prostor za odmor i društveni život.

Ovako se u Hrvatskoj projektiralo ulice i kvartove prije 40 godina. Stangniramo li od tad?
byu/Own-Environment-4066 incroatia

Društvene mreže kao ogledalo nezadovoljstva

Da se nezadovoljstvo sve više širi, najbolje potvrđuje rasprava na Redditu, gdje je jedan korisnik objavio fotografiju ulice Bernarda Vukasa na zagrebačkom Jarunu, uz komentar: "Ovako se u Hrvatskoj projektiralo ulice i kvartove prije 40 godina. Stagniramo li od tad?"

Reakcije su bile brojne, a ton – kritičan. Jedan komentator ističe: "Dobro je poznato da su se u Jugoslaviji organizirano i planski gradili kvartovi. A od 90-ih na dalje bilo je privatno razgrabljivanje za svaki metar kvadratni betona. Praktički se kvaliteta nekretnina do 2015. nije oporavila."

Drugi korisnik ide još dalje: "Nismo stagnirali, već smo se žestoko unazadili. Moderna arhitektura, arhitekti i njihovi urbanistički planovi nisu ni do koljena ex-YU planiranju. Zelene površine ne postoje, sve je u odvratnoj antracit sivoj boji, sve je jedna te ista kocka. Doslovno potpuni krah na svim razinama."

Ima li nade za povratak arhitekture s dušom?

Rasprava koja se sve češće vodi među građanima, ali i unutar stručnih krugova, ukazuje na sve snažniju potrebu za redefiniranjem smjera suvremene hrvatske arhitekture i urbanizma. Gradnja ne može i ne smije biti samo pitanje brzine i investicijskog povrata. Ona je, kako povijest pokazuje, odraz društvenih vrijednosti, kulture i kolektivnog identiteta.

Ako su naši gradovi nekoć stvarani s vizijom, onda i današnji urbanisti i arhitekti trebaju imati hrabrosti i prostora da ponovno promišljaju gradove kao prostore življenja, a ne samo kvadratnog profita.

Jer, kako sve više Hrvata primjećuje – nije svaki beton isti, a nečije "kvart prije 40 godina" ne uspoređuje se s nostalgijom, već s realnim padom kvalitete.