Nakon više od četrdeset godina života i rada u Njemačkoj, Anica T. (67) i njezin suprug odlučili su ostvariti dugogodišnju želju – vratiti se u rodno mjesto u Hrvatskoj i ondje provesti umirovljeničke dane. No, umjesto očekivane topline, zajedništva i mira, dočekala ih je stvarnost koja ih je duboko razočarala.

Njihova priča, ispričana za Feniks magazin, svjedočanstvo je o tome kako se Hrvatska, osobito ruralna, u posljednjim desetljećima promijenila – ne samo gospodarski, nego i društveno.

Povratak u domovinu nakon četiri desetljeća

Anica i njezin suprug rođeni su u istom selu u Hrvatskoj. Još kao mladi par uputili su se u Stuttgart, gdje su proveli najveći dio života, zasnovali obitelj i uložili godine rada i odricanja u nadi da će se jednoga dana vratiti kući. “Bio je to dan kojeg smo i ja i muž čekali cijeli život. Istina, mislili smo se vratiti s djecom puno ranije, ali kako to već bude, godina za godinom, uvijek nešto iskrsne, pa ostaneš i dočekaš mirovinu”, ispričala je Anica.

Odluka o povratku donesena je s puno nade i emocija. No stvarnost koja ih je dočekala u rodnom selu bila je potpuno drugačija od one koju su sanjali.

“Više ništa nije kao prije”

Prvih nekoliko tjedana činilo se kako će sve biti u redu, no uskoro su shvatili koliko se život u Hrvatskoj promijenio. “Vjerojatno svi oni koji su se vratili znaju kako je život u Hrvatskoj puno drugačiji nego kad se kratko dođe na godišnji odmor. U onih par tjedana koliko si na godišnjem odmoru ne doživiš situaciju kakva ona jeste. Ali kad se vratiš za stalno, shvatiš kako život u Hrvatskoj nije više isti kao nekada”, priznaje Anica.

Navodi da su se ljudi promijenili, zajedništvo je nestalo, a društveni život – posebno u manjim sredinama – gotovo je izumro. “Ljudi su se udaljili, ne druže se kao nekada, pa čak niti za blagdane. Mladi ljudi imaju neki svoj ‘đir’, odmah nakon mise odlaze u kafiće, ne zadržavaju se. Oni nešto stariji su se udaljili i gotovo da ni ‘Sretan Uskrs’ ne požele jedni drugima.”

Zabrinjava je i gubitak tradicionalnih okupljanja nakon crkvenih obreda: “Nema više ni zadržavanja i razgovora ispred crkve nakon svete mise. Više se ljudi u iseljeništvu zadrže u razgovoru ispred crkve, iako su iz različitih krajeva – vjerojatno stoga što im je zajednička tuđina.”

Usamljenost, najteža u dane blagdana

U selu, Anica i njezin suprug danas žive gotovo sami. Djeca i unučad ostali su u Njemačkoj, a povratak u Hrvatsku više im nije redovita opcija. “Djeca su nam u Stuttgartu, a ljudi u selu je sve manje. A i oni koji su ostali su se udaljili jedni od drugih. Najgore su nam nedjelje jer nam nema tko doći u posjet, ni djeca, niti unučad. Zato mi sad dolazimo za blagdane u Stuttgart jer oni ne uspiju doći kod nas. Jednostavno, samoća je u vrijeme blagdana preteška.”

Ta usamljenost, posebno izražena u trenucima kada su očekivali obiteljsku bliskost, pretvorila je njihov povratak u domovinu u razočaranje.

Povratnički san koji se nije ostvario

Želja ovog para da starost provedu u okruženju u kojem su odrasli sudarila se s realnošću života u današnjoj Hrvatskoj – društvu koje se, prema Aničinim riječima, “promijenilo, osiromašilo i više nije ono za čim su godinama čeznuli”.

Ova priča nije izoliran slučaj. Mnogi povratnici iz dijaspore svjedoče o sličnim iskustvima – razočaranju zbog izgubljene povezanosti, slabih društvenih mreža i usamljenosti koja posebno pogađa starije osobe. Aničina priča tako postaje glas mnogih, koji su s nostalgijom sanjali povratak kući, a dočekala ih je praznina.