Misteriozne rupe u Sibiru: Znanstvenici otkrili novu teoriju o događajima koje stvaraju gigantske kratere
Više od deset godina nakon što su u zapadnom Sibiru otkrivene ogromne rupe duboke i po 50 metara, znanstvenici i dalje pokušavaju otkriti njihovo pravo porijeklo. Je li riječ o posljedicama klimatskih promjena, eksplozijama metana ili čak utjecaju podzemnih rasjeda? Najnovije istraživanje norveških geonaučnika donosi novu teoriju koja bi mogla konačno objasniti ovaj fenomen – i otkriti zašto se gigantski krateri pojavljuju isključivo na poluotocima Jamal i Gidan.
Prvi krater otkriven 2014. godine
Prva golema rupa pojavila se 2014. na poluotoku Jamal. Krater je bio promjera oko 30 metara i dubok više od 50 metara, s rubovima tako pravilnim da je izgledalo kao da ga je iskopala građevinska mašina. Do danas je na tom području pronađeno osam sličnih kratera, a znanstvenici upozoravaju da bi se, zbog klimatskih promjena, njihov broj mogao povećavati.
Ranija objašnjenja nisu bila dovoljna
Tim profesora Helgea Helevanga s Sveučilišta u Oslu ističe da se dosadašnji modeli oslanjali na pretpostavku da se rupe formiraju isključivo zbog karakteristika permafrosta. No, prema njihovim nalazima objavljenima u časopisu Science of the Total Environment, to je malo vjerojatno.
„Ako su procesi u permafrostu, izazvani klimatskim promjenama, odgovorni za erupcije, očekivalo bi se da će se GEC (gas emission craters) formirati i na drugim mjestima u područjima permafrosta koja sadrže plinske hidrate, podzemni led ili kripegove. To nije slučaj“, navodi se u radu Helevanga i tima.
Nova teorija: plin iz dubine Zemlje i tanak sloj permafrosta
Norveški znanstvenici predlažu da bi objašnjenje moglo ležati u kombinaciji prirodnog plina i topline koja dolazi iz dubokih rasjeda ispod permafrosta. Plin, koji curi iz geoloških slojeva, mogao bi se nakupljati ispod površine i pod pritiskom izazvati eksploziju.
Ta teorija dodatno dobiva na težini jer se Jamal i Gidan nalaze iznad jedne od najvećih svjetskih rezervi prirodnog plina. Ipak, klimatske promjene i dalje igraju ključnu ulogu – rastuća jezera na površini slabe permafrost i stvaraju tanji „poklopac“, što olakšava proboj plina na površinu. Ovaj proces objašnjava zašto krateri postaju sve vidljiviji i opasniji.
Kako piše Science Alert, nova hipoteza ima smisla, no zahtijeva daljnja testiranja.
Znanstvena enigma još traje
Iako model norveških istraživača nudi uvjerljivo objašnjenje, znanstvena zajednica naglašava da je potrebno više podataka kako bi se fenomen definitivno razjasnio. Sve dok se to ne dogodi, rupe u Sibiru ostat će jedna od najzagonetnijih posljedica klimatskih i geoloških procesa na Arktiku.
Daleko od očiju javnosti na Arktiku se događaju nezamislivo strašne stvari: Bijesne ekstremne vatre
