Prvih desetljeća 20. stoljeća svijet je bio opčinjen pričom o Tarzanu – dječaku plemićkog podrijetla kojeg su, nakon smrti roditelja u Africi, odgojili veliki majmuni. Legendarni lik Edgara Ricea Burroughsa postao je simbol djetinjstva mnogih generacija. No, u Južnoj Americi dogodila se priča koja podsjeća na tu legendu, ali s jednom bitnom razlikom – Marina Chapman nije plod fikcije. Ona tvrdi da su je zaista odgojili majmuni u kolumbijskoj džungli.

Otmica tijekom građanskog rata

Rođena 1950. godine u Kolumbiji, Marina Chapman se kao dijete igrala u dvorištu svoje kuće kada je oteta. Bio je to period Desetogodišnjeg rata, poznatog kao „La Violencia“, krvavi građanski sukob u Kolumbiji. Bila je tek četverogodišnjakinja kada su je, po njezinu sjećanju, nepoznati ljudi oteli iz sela čijeg se imena više ne sjeća, stavili joj tkaninu preko lica natopljenu kemikalijom, i time je onesvijestili.

„Moja posljednja misao dok sam počela padati u nesvijest bila je jednostavna: umrijet ću“, prisjeća se Marina.

Kad je došla svijesti, bila je u stražnjem dijelu kamiona, okružena uplakanom djecom. Ponovno je pala u nesvijest, a kad se sljedeći put probudila, shvatila je da je nosi odrasla osoba. Ubrzo je ostavljena sama – duboko u džungli. Odrasla osoba koja ju je nosila bacila ju je na tlo i pobjegla, ostavivši je potpuno samu, bespomoćnu i izgubljenu.

Preživljavanje uz pomoć majmuna

Sljedeće jutro, probudila se gladna, iscrpljena i bez ideje kamo ići. Okružena samo drvećem, zaspala je ponovno – ali kad se probudila, nije više bila sama. Oko nje su bili majmuni.

„Na udaljenosti od nekoliko koraka bili su majmuni koji su zurili u mene. Jedan je prišao, ispružio ruku, prevrnuo me na bok i vratio se“, ispričala je Marina Chapman.

Uskoro su se i drugi približili, počeli je pipkati i proučavati. Na kraju su je – kako tvrdi – prihvatili među sebe. Prve banane koje su se našle pred njom zgrabila je i pojela. S vremenom je naučila penjati se po drveću, imitirati njihovo ponašanje i komunicirati s njima. Postala je član „obitelji“ kapucinera – vrste inteligentnih i znatiželjnih majmuna koji žive u grupama od 15 do 20 jedinki.

Bijeg iz divljine i život na ulici

Godinama kasnije, Marina je spašena – ako se to uopće tako može nazvati – od strane lovaca. U međuvremenu je potpuno zaboravila govoriti ljudskim jezikom. No, njen povratak u civilizaciju bio je sve samo ne sretan.

Nakon što su je izvukli iz džungle, prodali su je u javnu kuću u gradu Cúcuta. Zbog divljeg ponašanja ubrzo su je izbacili na ulicu. Tamo ju je „usvojila“ mafijaška obitelj, kod koje je radila kao rob. Spasila ju je susjeda Maruha, koja ju je usvojila oko njezine 14. godine i poslala u Bogotu da živi s jednom od svojih kćeri.

Novi život u Engleskoj

Krajem 1970-ih, točnije 1977. godine, Marina je s obitelji otputovala u engleski grad Bradford, gdje je radila kao dadilja. Obitelj je imala veze s tekstilnom industrijom u Ujedinjenom Kraljevstvu. Upravo tamo je upoznala svog budućeg supruga – znanstvenika – i s njim zasnovala obitelj. Danas žive u gradu Bedford i imaju dvoje djece.

Marina Chapman svoju je životnu priču ispričala u autobiografiji „Devojčica bez imena“ („The Girl With No Name“). Knjigu su u početku mnogi izdavači odbijali, smatrajući da priča nije vjerodostojna. Ipak, s vremenom je pronašla put do publike, a National Geographic je čak snimio dokumentarac pod nazivom „Žena koju su odgajali majmuni“.

Istina ili mit? Struka podijeljena

Unatoč interesu javnosti, stručnjaci su podijeljeni oko istinitosti Marinine priče. Profesor Karlos Conde iz Kolumbije napravio je testiranje koje je, prema njegovim tvrdnjama, potvrdilo da Marina govori istinu. S druge strane, profesor psihologije s londonskog sveučilišta, Chris French, smatra da se radi o „sindromu lažne memorije“ – pojavi kada osoba vjeruje u sjećanja koja se čine stvarnima, ali su djelomično ili potpuno izmišljena.

Bez obzira na to vjerujemo li njezinu priču ili ne, Marina Chapman ne odustaje od svoje verzije događaja. Njezina životna priča i dalje intrigira svjetsku javnost, a o njezinu iskustvu se raspravlja i danas, desetljećima nakon što je napustila džunglu.