Na prostranim ravnicama Sibira, eksplozije metana otvaraju gigantske kraterske rupe u permafrostu, ali unatoč izolaciji, učinci ovih eksplozija osjećaju se diljem svijeta. Istraživački tim iz Ujedinjenog Kraljevstva i Španjolske utvrdio je da ovi krateri – prvi put zamijećeni 2014. na poluotoku Yamal – oslobađaju ogromne količine metana koje dodatno ubrzavaju globalno zagrijavanje.

Ove kraterske rupe, promjera i do 30 metara te dubine preko 50 metara, otkrili su znanstvenici dok su istraživali područje Yamal u Sibiru, gdje su pronašli razbacane ostatke tla koji su ukazivali na eksplozivan proces. Od tada su se slične rupe počele pojavljivati i na poluotoku Gydan, a prema riječima kemijske inženjerke Ane Morgado sa Sveučilišta Cambridge, metan koji se iz njih oslobađa može značajno doprinijeti klimatskim promjenama. "Potrebni su vrlo specifični uvjeti da bi do ovoga došlo", objašnjava Morgado, ističući da se radi o "vrlo specifičnom geološkom području."

Istraživači su otkrili da proces otpuštanja metana ne proizlazi samo iz zagrijavanja permafrosta. Naime, premda topljenje tla uslijed viših temperatura igra ulogu, nije dovoljno samo po sebi da izazove ovakve eksplozije. Kako objašnjava geofizičar Julyan Cartwright iz Španjolskog nacionalnog istraživačkog vijeća, za eksploziju su potrebna dva uvjeta – ili kemijska reakcija poput detonacije dinamita ili fizički pritisak, slično puknuću gume napumpane do krajnjih granica.

Rijedak fenomen

Bez ikakvih tragova svjetlosti ili proizvoda izgaranja, koji bi ukazivali na kemijsku reakciju, znanstvenici su zaključili da su u pitanju fizičke sile – točnije, fenomen osmoze. Osmoza je proces u kojem se tekućina premješta kako bi se izjednačile koncentracije otopljenih tvari, a u slučaju permafrosta, topljenje i prodiranje svježe vode uzrokuju nakupljanje pritiska.

Kako se permafrost otapa tijekom toplijih sezona, rastopljena voda se širi i prodirući sve dublje dospijeva do sloja slane vode zvanog kriopeg, koji obično izbjegava smrzavanje zbog visokog saliniteta i pritiska. Ovaj kriopeg, objašnjava studija, služi kao svojevrsna "pumpa" koja putem osmoze usisava rastopljenu vodu, stvarajući povećani pritisak. Taj pritisak potom stvara pukotine u permafrostu iznad, oslobađajući zarobljeni metan u eksploziji.

Daleko od očiju javnosti na Arktiku se događaju nezamislivo strašne stvari: Bijesne ekstremne vatre

Raspad tih slojeva permafrosta tradicionalno se smatrao procesom koji traje tisućljećima, no nova studija ukazuje na to da osmotske sile ubrzavaju taj proces do razdoblja od samo nekoliko desetljeća. Ova promjena usklađena je s ubrzanim globalnim zagrijavanjem koje je počelo 1980-ih godina. "Iako je ovo vjerojatno rijedak fenomen," naglašava Morgado, "količina metana koja se oslobađa mogla bi imati značajan utjecaj na globalno zagrijavanje." Rezultati istraživanja objavljeni su u Geophysical Research Letters, i otvaraju nove spoznaje o opasnostima klimatskih promjena u arktičkim regijama.