Prije otprilike 200 milijuna godina, Zemljin posljednji superkontinent, Pangea, počeo se razdvajati. Taj se proces, iako izuzetno spor na ljudskoj vremenskoj skali, odvija neprestano, oblikujući kontinente kakve danas poznajemo. Iako nam se može činiti da je raspored kontinenata stabilan, znanstvenici naglašavaju da je tektonika ploča i dalje u punom zamahu – a budućnost našeg planeta mogla bi izgledati znatno drugačije nego sada.

Tektonika ploča, znanstvena teorija koja objašnjava pomicanje Zemljine kore, otkrivena je tek sredinom 20. stoljeća. Iako je njemački meteorolog Alfred Wegener još 1912. godine iznio ideju o kontinentalnom pomicanju i postojanju superkontinenta Pangee, tek su razvoj tehnologije poput eho-sondera i magnetometara u 1960-ima omogućili potvrdu njegove teorije i dublje razumijevanje geoloških procesa koji oblikuju Zemlju.

Budućnost planeta: više od znanstvene znatiželje

Od tada su znanstvenici izrađivali sve sofisticiranije modele kretanja tektonskih ploča, uključujući i projekcije o tome kako bi Zemlja mogla izgledati u dalekoj budućnosti. Jedan od takvih istraživačkih timova odlučio je ispitati i utjecaj plimskih sila na kretanje ploča te stvorio model koji predviđa formiranje novog superkontinenta.

No, važno je naglasiti da takvi modeli nisu konačni. Različiti znanstveni timovi kreiraju vlastite projekcije na temelju novih podataka i sve boljeg razumijevanja kompleksnih tektonskih procesa. Kako se širi znanstveno znanje o dinamici Zemljine kore, tako se mijenjaju i predviđanja o budućem izgledu našeg planeta. A u videu ispod možete vidjeti kako će to izgledati i gdje će se tada otprilike nalaziti Hrvatska.

Iako se ovi modeli naizgled bave isključivo dalekom budućnošću, oni imaju i vrlo konkretne koristi za današnju znanost. "Vjerojatno ne znači puno za ljude u našem životnom vijeku," izjavio je oceanograf Mattias Green sa Sveučilišta Bangor u Ujedinjenom Kraljevstvu i glavni autor studije iz 2016. godine. "Ali poboljšava naše razumijevanje interakcije između tektonike ploča, Zemljinog klimatskog sustava, njezinih oceana, pa čak i kako evolucija života u određenoj mjeri može biti vođena tim procesima."

Beživotni oceani – mračna slika budućnosti

Model koji su Green i njegov tim izradili otkrio je da Zemlja trenutačno prolazi kroz razdoblje osobito snažne plimske energije, koje bi moglo potrajati još oko 20 milijuna godina. No, kako se sljedeći superkontinent bude formirao, oceanski će se bazeni spojiti u jedno masivno tijelo vode s izrazito niskom plimskom energijom.

To bi značilo slabiju izmjenu hranjivih tvari u oceanu i manje valove, što bi moglo rezultirati ozbiljnim posljedicama – dno oceana moglo bi postati osiromašeno kisikom i gotovo potpuno beživotno.