Piše: Magdalena Čolić

Djevojka rođena u selu Ramanovci pokraj Požege, Leona Došen, nosi u sebi duh istraživača i humanitarca. Ova dvadesetpetogodišnjakinja je krenula putovati s 22 godine, putovala je Amerikom, obišla sve što ju je zanimalo, ali putovanje u Afriku ističe kao nešto posebno. Studentica ekonomije na Pulskom sveučilištu je oduvijek gajila duboki strah od uplaćivanja novca u neprovjerene ruke, bojeći se da bi njena pomoć mogla biti zloupotrijebljena.

Ipak, ta je zabrinutost potaknula njenu odlučnost da se angažira direktno - da sama bude ta koja će pomoći onima kojima je to najpotrebnije. Njeno srce, ispunjeno željom za pomoći, pokazalo joj je put ka Afričkom kontinentu, tamo gdje je njena pomoć bila najpotrebnija. Leona je otišla na putovanje koje ju je promijenilo zauvijek. Pripreme su bile ispunjene uzbuđenjem, ali i malim dozama straha. Leona, hrabra predvodnica ovog plemenitog putovanja, nije dopustila da je strah zaustavi. Leonina misija je započela u Tanzaniji, u selu Mangola. Josip Brnjić, svećenik s višegodišnjim iskustvom u Africi, bio joj je vodič kroz izazove i radosti volontiranja. S njegovim vodstvom, Leona i njeni prijatelji bili su prvi njegovi volonteri koji su pružili ruku pomoći ovom dijelu svijeta.

Odlazak u nepoznato

Iz Hrvatske su krenuli 15.2, volontirali i obilazili ostale svećenike do 5.3, zatim su otišli malo se opustiti i uživati na Zanzibar do 9.3. te su nakon toga krenuli u Hrvatsku. Leonino iskustvo postaje naše iskustvo. Vidimo kroz nju hrabrost i odlučnost, ali i osjećaj duboke povezanosti s ljudima koje susreće. Njen put nije samo fizičko putovanje prema Africi, već put duše koji je povezuje s istinskim smislom humanosti i solidarnosti. Njen primjer nas inspirira da se odvažimo koračati u nepoznato, da pružimo ruku pomoći onima kojima je to najpotrebnije. Jer, kao što Leona pokazuje, istinsko bogatstvo leži u darivanju, a pravi put prema sreći vodi kroz srce velikog putovanja. Leona je opisala svoj dolazak u Afriku kao avanturu života.

Putovanje kroz Tanzaniju, u selo Mangola, bilo je putovanje u srce Afrike, ali i putovanje kroz vlastite strahove i predrasude. Za nju je to bio čin hrabrosti i predanosti, odluka da se suoči s nepoznatim i pomogne onima kojima je to najpotrebnije. Kroz njen opis, osjećamo toplinu i živost života u Africi, ali i izazove s kojima se suočavaju lokalni stanovnici. Od neravnih cesta do nedostatka osnovnih životnih potrepština, Leona je suočila s brutalnom stvarnošću siromaštva i nepravde. Leona nije bila samo promatrač. Bila je sudionik u životu tih ljudi, osjećajući njihove radosti, ali i suočavajući se s njihovim patnjama. Kroz njene oči, vidimo svijet u kojem siromaštvo i nedostatak osnovnih resursa nisu samo apstraktni koncepti, već su stvarnost koja oblikuje svakodnevni život ljudi.

Iskustva iz Afrike

"Trebalo je proći vremena da se opustim i prilagodim situaciji u kojoj se nalazim, jer Afrika je to, svašta može biti, opasnih ljudi, pljački, krivog pogleda, ipak smo jedini bijelci bili u masi crnaca, ne mogu ni opisati kakav je to osjećaj kad su sve oči uprte u vas, kao da Beyonce dođe u Požegu eto tako. Osjećaj je bio mješavina uzbuđenja i radoznalosti." Opisala je Leona privikavanje na boravak u Africi. Volonteri su donijeli obilje robe i podijelili je u školama, od osnovnih do srednjih, pružajući školski pribor djeci. Također su obišli sela i dijelili robu odraslima. Posjetili su bolnicu i prikupili informacije o obiteljima kojima je potrebno liječenje.

Prva osoba kojoj su pomogli bila je mlada žena sa svakodnevnim napadima epilepsije, osiguravajući joj petogodišnje liječenje. Druga je bila mlada majka koja nije mogla izaći iz bolnice zbog nedostatka novca za porođaj, pa su joj platili troškove. Treća je bila žena koja je oslijepila godinu dana nakon poroda svog sina Calvina, koji ima pet godina. Njen ju je muž napustio, ostavivši je samu da brine o dvoje djece, uz dodatne izazove zbog dijabetesa. Calvin je postao njen oslonac, vodeći je gdje god je trebalo, pokazujući izuzetnu ljubav i brigu. Volonteri su financirali Calvinovo školovanje i kupili majci solarnu ploču, kao i platili tretmane za dijabetes u bolnici. 

Druga najvažnija stvar zbog koje su došli bilo je pleme Hadzabe. To je pleme koje živi na tradicionalan način, loveći hranu lukom i strijelom, i žive u malim šatorima s desetak ljudi unutra. Kupili su pun kamion građevinskog materijala kako bi im pomogli izgraditi kuće za djecu. Također su kupili dva mobitela, jedan za učiteljicu, a drugi za dječaka Michaela.

Vrijeme je zajedno s drugim volonterima provodila u školama, gdje su se igrali s djecom, plesali, igrali odbojku, skakali vijaču, gledali TikTok, slikali se i zabavljali. "Jedna stvar koja mi je ostala u glavi je ta da djeca nemaju djetinjstvo, djeca s 5 godina čuvaju veliko stado krava i drugih životinja, žalosno da djeca moraju raditi tako rano i da nemaju priliku uživati u djetinjstvu i na kraju krajeva biti dijete. Jedan od najvećih izazova mi je bilo gledati sve to, to siromaštvo, nedostatak ljudima hrane i vode, gledati bolesne ljude kako nemaju novaca da se liječe, nedostatak infrastrukture...." izjavila je Leona. 

Izazovi volontiranja u Africi 

Na terenu, crnci su ih doživljavali kao izvor novca, fokusirajući se isključivo na tu stranu njihovog prisustva. Čim bi ugledali bijelca, odmah bi pretpostavili da su tu da im pomognu, pokušavajući iskoristiti situaciju tražeći novčanu pomoć. Zbog toga ih je svećenik upozorio da ne daju ništa dok su sami, već samo kada je svećenik s njima. Većinom su se kretali sa svećenikom, izbjegavajući bliski kontakt s lokalnim stanovništvom jer je Josip dobro poznavao njihove obrasce ponašanja. Jednom prilikom Leona i njezina prijateljica Iva su kupovale košulju i naletjele na neugodnu situaciju kada je lokalni dečko, vidjevši ih bijele, pokušao prići i dodirivati njihovu kožu.

Iz tog iskustva su shvatile da više neće ići same nigdje. Divile su se hrabrosti pojedinih osoba, posebno djevojaka, koje volontiraju same u Africi, svjesne opasnosti, ali i neizvjesnosti situacije. Zahvalne su što je Josip uvijek bio uz njih, upozoravajući ih na potencijalne opasnosti i situacije koje treba izbjegavati. Lokalno stanovništvo ih je jednostavno percipiralo kao izvore novca, te je oprez ključan u takvim situacijama i ne treba se previše približavati s lokalnim stanovništvom. 

@leonadosen_25 Best experience in my life-volunteering🫂 #volunteer #tanzania🇹🇿 #dance #happiness #linđo #foryou #fyp #blessed #africanparents #arusha #hadzabe ♬ Linđo - Matija Gracia

Simbol hrabrosti i inspiracije

Kroz ovu priču vidimo da Leona nije samo obična studentica. Ona je simbol hrabrosti, predanosti i nesebičnosti. Njeno putovanje kroz Afriku nije samo priča o avanturi; to je priča o ljubavi, suosjećanju i promjeni. Kroz svoje iskustvo, Leona nas uči važnosti angažmana, solidarnosti i pružanja pomoći onima kojima je to najpotrebnije. Iskustva volontera inspiriraju druge da razmišljaju o volontiranju i pomoći.

Postoji nada da će i ona potaknuti ljude na takve korake. Aktivnost može motivirati ljude da se angažiraju tamo gdje je potrebno, potičući ih na promjene i pomoć zajednici. "Jedna bitnija lekcija je ta da treba cijeniti svaku stvar koju imamo, svaku osobu koja postoji u našim životima, i sa najmanjom stvarčicom treba biti zadovoljan. Treba živjeti jednostavnijim životom, ne trebamo imati sve u životu kao i drugi da bi bili sretni." rekla nam je Leona za kraj.