Ova bolest, poznata i kao „crna plijesan“, može izazvati ozbiljne zdravstvene komplikacije, osobito kod pacijenata s dijabetesom, onih koji se oporavljaju od teških infekcija poput COVID-19 ili ljudi koji primaju imunosupresivne terapije. Iako se mukormikoza ne prenosi s čovjeka na čovjeka, prisutna je u okolišu i može postati smrtonosna ako se ne dijagnosticira i ne liječi na vrijeme.

Tko je najugroženiji?

Istraživanja pokazuju da su najpodložniji razvoju mukormikoze pacijenti koji već imaju određene zdravstvene probleme. Osobe s niskim brojem bijelih krvnih stanica, transplantirani pacijenti, oboljeli od HIV-a te oni koji koriste imunosupresivne lijekove nalaze se u visokorizičnoj skupini. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, učestalost mukormikoze varira diljem svijeta, a u Indiji je njezina pojava znatno učestalija nego u ostatku planeta, što bi moglo biti povezano s klimatskim uvjetima i specifičnim vrstama gljivica prisutnima u tom okruženju.

Kako dolazi do infekcije?

Glavni krivci za razvoj mukormikoze su gljivice iz skupine mucormycetes, posebice one iz roda Rhizopus. Ove mikroskopske spore prirodno se nalaze u tlu, trulom lišću, kompostu i čak životinjskom izmetu. Do infekcije može doći inhalacijom, gutanjem ili prodorom spora kroz oštećenu kožu, primjerice kroz posjekotine i opekline.

Iako se kod mnogih ljudi spore gljivica mogu nalaziti u tijelu bez izazivanja problema, kod osoba s oslabljenim imunitetom mogu uzrokovati teške infekcije. Bolnice su zabilježile slučajeve širenja mukormikoze kroz kontaminirane medicinske materijale ili ventilacijske sustave. Kada gljivice jednom dospiju u organizam, počinju napadati krvne žile, uzrokujući stvaranje ugrušaka, prekid opskrbe tkiva kisikom i njegovu postupnu nekrozu, piše LiveScience.

Simptomi i smrtnost

Simptomi mukormikoze ovise o dijelu tijela koji je zahvaćen infekcijom. Najčešće napada sinuse i pluća, a tipični znakovi uključuju oticanje lica, jake glavobolje, groznicu, kašalj i bol u prsima. U težim slučajevima, gljivična infekcija može se proširiti na mozak, srce i druge vitalne organe.

Zbog agresivne prirode bolesti, stopa smrtnosti kod mukormikoze prelazi 50%, čak i kada se pacijent na vrijeme liječi.

Liječenje i prevencija

Ključ uspješnog liječenja je rana dijagnoza i hitno započinjanje terapije. Standardni tretman uključuje primjenu jakih antifungalnih lijekova, poput amfotericina B, koji djeluju na uzročnika infekcije. U mnogim slučajevima potrebna je i kirurška intervencija kako bi se uklonilo mrtvo tkivo i spriječilo daljnje širenje bolesti.

Izgubljeni 'Zlatni grad' izronio iz zemlje i ostavio arheologe u potpunom šoku: U njemu su pronašli razna čudesa

Budući da se mukormikoza ne prenosi s čovjeka na čovjeka, najbolja prevencija je izbjegavanje situacija u kojima bi moglo doći do kontakta s gljivičnim sporama, osobito za rizične skupine. To uključuje nošenje zaštitnih maski u prašnjavim ili vlažnim okruženjima te održavanje higijene rana kako bi se spriječila kontaminacija.