Tajanstveno selo u Srbiji gdje se rađaju riđokosi potomci: Djeca dobivaju čudna imena, a postoji i skriveno blago
Na svega nekoliko kilometara od administrativne linije s Kosovom i Metohijom, u podnožju Pančićevog vrha, smjestilo se selo Štava – mjesto koje, kako kažu njegovi rijetki stanovnici, „kao da je zaboravljeno u vremenu“.
U ovom drevnom selu, koje broji tek stotinjak duša, život teče polako, a ljudi se uglavnom bave poljoprivredom. No, ono što Štavu čini jedinstvenom nisu samo njene njive i stada, nego i neobičan izgled i imena njenih mještana – ljudi riđe kose, svijetlih očiju i germanskog podrijetla.
Potomci srednjovjekovnih Saksonaca u srcu Srbije
Prema riječima Miroslava Jovića, poznatog turističkog vodiča iz ovog kraja, korijeni ovih neobičnih stanovnika sežu duboko u srednji vijek.
„Saksonce je u Štavu doveo kralj Milutin jer su u to vrijeme važili za najveštije rudare u Europi“, izjavio je Jović za Republiku.
U okolici Štave postojali su rudnici olova, zlata, srebra i cinka, a upravo su Saksonci bili ti koji su ih otvarali i eksploatirali. Prema narodnom predanju, njihovi potomci i danas žive u ovom selu – više od sedam stoljeća nakon što su njihovi preci prvi put stigli na ove prostore.
„I danas se rađaju riđokosa djeca“
Iako u Štavi već dugo nema mnogo mladih, a plač novorođenčadi rijetko se čuje, Jović kaže kako se „u 21. stoljeću i dalje rađaju riđokosa djeca“, što mještani smatraju dokazom da „klica germanskog plemena u ovom dijelu Srbije još nije nestala“.
Za razliku od većine kuršumlijskih sela, u Štavi su se očuvala i imena koja ne pripadaju tipičnom srpskom imenoslovu. „Djevojčicama se daje ime Valina, a dječacima Dmitar. Ta imena su svjedočanstvo da mještani ne zaboravljaju svoje pretke“, objašnjava Jović.
Dok govori, iza njega se uzdiže Crkva Svetog velikomučenika Mine, biser srednjovjekovne arhitekture i ponos cijelog kraja.
Crkva koja prkosi stoljećima
Na samom ulazu u selo, skrivena među zelenilom i kamenitim obroncima, nalazi se Crkva Svetog velikomučenika Mine, sagrađena u 12. stoljeću.
Ova crkva jedinstvena je u Srbiji jer ima krov izrađen od kamena – što i današnjim inženjerima predstavlja pravo čudo.
Na ploči iznad ulaza uklesan je natpis koji otkriva da je crkva „sagrađena i živopisana za vrijeme pećkog patrijarha Pajsija i gračaničkog mitropolita Silvestra“, dvojice velikodostojnika iz 17. stoljeća. Taj zapis, prema riječima Jovića, ukazuje da je prvotna crkva vjerojatno bila razorena do temelja i kasnije obnovljena.
U njezinu su portu pronađeni sarkofazi i mermerni spomenici, njih oko četrdesetak, koji datiraju još iz vremena kralja Milutina. Sve to potvrđuje da je Štava bila važno duhovno i rudarsko središte u srednjem vijeku.
Legenda o skrivenom blagu kralja Milutina
Osim po riđokosim potomcima Saksonaca, Štava je poznata i po legendama koje stoljećima prate ovo područje. Prema narodnim pričama, upravo je u okolici Štave kralj Milutin sakrio ogromno blago, koje i danas raspiruje maštu pustolova i tragača za zlatom.
Iako nitko nikada nije potvrdio postojanje tog blaga, legende o njemu i dalje žive među starijim mještanima, koji tvrde da se „u zemlji oko stare crkve kriju tajne koje kralj nije želio da itko pronađe“.
Selo koje čuva duh prošlosti
Selo Štava, iako maleno i gotovo zaboravljeno, i danas je živi spomenik srednjovjekovne Srbije.
Njegovi stanovnici, potomci nekadašnjih rudara iz daleke Saksonije, čuvaju sjećanje na svoje korijene, tradiciju i vjeru. Između legendi o kraljevskom blagu i tišine kamenih obronaka, Štava ostaje mjesto u kojem prošlost još uvijek diše – i podsjeća da povijest ponekad živi upravo tamo gdje je najmanje očekujemo.
