U slučaju globalne katastrofe koja bi izazvala nuklearnu zimu, milijuni bi mogli ostati bez hrane. No, nova studija znanstvenika donosi moguće rješenje: strategijski odabir usjeva koji bi mogli prehraniti srednje veliki grad čak i u najmračnijim vremenima čovječanstva.

Prema istraživanju objavljenom 7. svibnja u časopisu PLOS One, špinat, šećerna repa, pšenica i mrkva predstavljaju najotpornije i najučinkovitije usjeve za urbano i prigradsko uzgoj u postapokaliptičnim uvjetima.

Znanost u službi kriznog preživljavanja

Studiju su proveli Matt Boyd, osnivač i direktor istraživanja u neovisnoj organizaciji Adapt Research, i Nick Wilson, profesor javnog zdravstva sa Sveučilišta Otago u Wellingtonu. Njihov cilj bio je jednostavan: pronaći najučinkovitiji način prehrane jedne osobe uz minimalno korištenje zemljišta.

"Istraživanje nije bilo izravno potaknuto trenutnim geopolitičkim okolnostima," rekao je Boyd za Live Science, "ali ispalo je vrlo relevantno za aktualne globalne događaje."

Kontekst u kojem je studija provedena uključuje nestabilnu međunarodnu politiku, ratove na Bliskom istoku i u Europi, naoružanu umjetnu inteligenciju te eskalaciju klimatskih promjena. Podsjetimo, u siječnju je Sat sudnjeg dana pomaknut za još jednu sekundu bliže ponoći – najbliže katastrofi u povijesti.

Grašak za mirna vremena, pšenica za nuklearnu zimu

U studiji su analizirana dva scenarija: jedan s normalnim klimatskim uvjetima, drugi s nuklearnom zimom. U mirnim vremenima, najoptimalniji usjev za urbani uzgoj pokazao se skromni grašak.

"Grašak je bogat proteinima i dobro uspijeva u urbanim uvjetima," objasnio je Boyd. "Za prehranu jedne osobe godišnje potrebno je 292 četvorna metra tla ako se sadi grašak, dok kombinacija kupusa i mrkve zahtijeva gotovo tri puta više."

No, u slučaju nuklearne zime, niske temperature i nedostatak sunčeve svjetlosti zbog čestica čađe u atmosferi otežale bi fotosintezu, što grašak čini neprikladnim. Tada na scenu stupaju otpornije kulture – špinat i šećerna repa, koji bolje podnose hladnoću.

Modeliranje preživljavanja na primjeru grada u Novom Zelandu

Znanstvenici su kao model uzeli Palmerston North, grad u unutrašnjosti Novog Zelanda s oko 90.000 stanovnika. Boyd navodi kako se grad svojom srednjom veličinom, suburbanom infrastrukturom i udaljenošću od obale može usporediti s mnogim gradovima širom svijeta.

Pomoću Google satelitskih snimki izračunali su dostupne zelene površine poput travnjaka, dvorišta i parkova koje bi se mogle pretvoriti u poljoprivredno zemljište. Rezultat? "Grad ne može prehraniti sve svoje stanovnike," rekao je Boyd.

U optimalnim uvjetima, urbano tlo može nahraniti 20% populacije, dok se ta brojka smanjuje na 16% u uvjetima nuklearne zime. Za potpuni opstanak, stanovnici bi morali obrađivati dodatne površine izvan granica grada, veličine otprilike trećine urbanog područja. U slučaju Palmerston Northa, to iznosi 1140 hektara, uz dodatnih 110 hektara uljane repice za proizvodnju biodizela potreban za poljoprivredne strojeve.

Krumpir i pšenica kao stupovi prehrane

Na zemljištima izvan grada, u normalnim klimatskim uvjetima, krumpir je najisplativiji izbor. No, tijekom nuklearne zime, kombinacija 97% pšenice i 3% mrkve pokazala se najboljom. Te kulture imaju visoku toleranciju na hladnoću i visoku hranjivu vrijednost.

Studiju su pozitivno ocijenili i neovisni stručnjaci. Theresa Nogeire-McRae, pejzažna ekologinja pri American Farmland Trust i predavačica na Oregon State University, za Live Science je komentirala:

“Ljudi su naseljavali gradove uz rijeke zbog plodnog tla. To nije bez razloga. Ne bismo trebali odbacivati te resurse.”

Važni faktori i ograničenja

Autori studije ističu i moguće prepreke. Kvaliteta tla varira, a u nekim scenarijima vodoopskrbni sustavi mogli bi prestati funkcionirati, što bi dodatno otežalo uzgoj hrane. Ipak, Boyd naglašava kako je cilj bio minimizirati potrebnu površinu, ne nužno propisati što bi ljudi jeli cijelu godinu.

Studija se, dodaje, može koristiti kao osnova za razvoj urbanih politika u kontekstu otpornosti gradova. "Odluke koje se čine optimalnima s ekonomskog aspekta, možda ne izgledaju tako kad u obzir uzmemo otpornost, sigurnost i dobrobit stanovništva," zaključuje Boyd.

Mogu li naši gradovi preživjeti najgore scenarije?

Iako djeluje poput distopijskog scenarija iz znanstvene fantastike, ova studija pruža konkretnu i znanstveno utemeljenu osnovu za planiranje preživljavanja u slučaju globalnih katastrofa. Ako ništa drugo, ona nas podsjeća koliko su hrana, zemlja i voda ključni resursi — i koliko je važno promišljati o njihovoj dostupnosti već danas.