Prema najnovijim podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ) i Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO), nezaposlenost u Hrvatskoj krajem lipnja 2025. godine pala je na povijesno najnižu razinu. Na dan 30. lipnja, u evidenciji HZZ-a bilo je registrirano 70.036 nezaposlenih osoba, što je najmanji broj u nekoliko desetljeća.

Istovremeno, broj trenutačno otvorenih slobodnih radnih mjesta iznosi 18.447, a od siječnja do lipnja objavljeno je čak 127.305 radnih pozicija. U tom razdoblju zaposlilo se ukupno 61.924 osoba, što ukazuje na stabilan rast tržišta rada.

No, statistike često ne odražavaju realno stanje na terenu. Radnici iz cijele zemlje sve češće progovaraju o lošim uvjetima, iscrpljujućim smjenama, niskim plaćama i nepravednom tretmanu. Njihova svjedočanstva, objavljena na Redditu, razotkrivaju drugu, tamniju stranu hrvatskog tržišta rada.

Kako Vam je na poslu?
byu/XCEWZ-21 inaskcroatia

“Jedan radi posao za troje”

Jedan korisnik Reddita, 21-godišnjak koji sezonu odrađuje u hrvatskom hotelu, podijelio je svoje teško iskustvo: “Prošle godine je bilo u redu, ali ove je katastrofa. Smanjili su broj radnika, a nas tjeraju da radimo još brže. Radim posao koji su lani radila trojica. Jedan šef me iz nekog razloga ne podnosi, a ja mu nisam nikada ništa napravio. Osjećam mučninu svaki put kad idem na posao.”

Njegovu objavu komentirali su brojni korisnici s vlastitim iskustvima – mnogi jednako negativnim.

Izgaranje na poslu: “Plačem tijekom smjene”

“Radim redovno prekovremeno, bez ikakve naknade. Radim za troje jer nas nema dovoljno. Barem plačem za vrijeme radnog vremena, ne u slobodno vrijeme. Da to bar mogu naplatiti.”

Drugi korisnik prisjetio se početaka: “S 18 sam radio u Rovinju za Albance, 13 sati dnevno kod prevaranata. Plaća je bila fiksna bez obzira na sate, pauza 10 minuta, na nogama cijeli dan. Slomili su me.”

Pozitivna iskustva rijetka, ali postoje

Među brojnim komentarima našla su se i neka pozitivna iskustva, premda su iznimka. “Meni je super. Volim svoj posao, šefovi su normalni. Imam autonomiju, nitko me ne pritišće. Ali trebalo mi je 25 godina i mnogo promjena firmi da dođem do ovoga.”

Drugi korisnik opisuje pozitivan odnos sa šefom: “Šef je simpatičan kad shvatiš njegove ‘dijagnoze’. Ne bih više mogla raditi za psihopate koji se iživljavaju. Radije bih pasla travu.”

Od kuhara do “majstora za sve”

Mnogi svjedoče o nepriznatom napredovanju i gomilanju zadataka: “Dođeš kao kuhar, a završiš kao majstor za sve. Plaća ista. Smanjili su broj radnika, a mi radimo više. Osjećam se kao konj.”

Jedan poslovođa u građevini napisao je: “Skoro sam doživio živčani slom zbog tiranije koja traje deset godina. Počeo sam od čišćenja, a sada radim sve – od kranista do električara i geodeta. Previše za jednu osobu.”

Pojedini komentatori naglašavaju važnost psihološke otpornosti: “Stres zbog posla je besmislica. Kad shvatiš da je to samo posao i da nećeš ostati gladan – postane lakše.”

Drugi kaže: “Moji šefovi znaju da me nije briga. Odradim svoje i idem kući.”

Nevidljiva borba

Jedna korisnica dijeli frustraciju iz administrativnog sektora: “Problem nisu kolege ni šefovi, već klijenti koji traže izvještaje bez dokumenata. Objasniš im, ne poduzmu ništa, a onda se čude kad ih odbiju investitori. Kažu: ‘To je samo mala rupica…’ Zašto sam onda ovdje?”

Dok državni podaci govore o rekordno niskoj nezaposlenosti i porastu zapošljavanja, stvarnost mnogih radnika pokazuje da je kvaliteta radnih uvjeta često upitna. Preopterećenost, prekovremeni rad, loši međuljudski odnosi i niske plaće samo su dio svakodnevice velikog broja zaposlenih.

Iako Hrvatska evidentno bilježi pozitivne makroekonomske trendove, ostaje otvoreno pitanje – je li cijena koju radnici plaćaju previsoka?