Dana 21. kolovoza 1986. za stanovnike sela uz jezero Nyos, na sjeveru Kameruna, sve je izgledalo sasvim uobičajeno. Ljudi su se probudili, obrađivali polja, brinuli se za stoku, provodili vrijeme sa svojim obiteljima i navečer otišli na počinak. Do jutra, gotovo svi su bili mrtvi.

Bila je to jedna od najneobičnijih i najstrašnijih prirodnih katastrofa u modernoj povijesti. Bez upozorenja, bez potresa, bez lave i bez ikakvih vidljivih znakova uništenja, čitave su zajednice jednostavno prestale postojati.

Jeziva tišina nakon kobne noći

Ephriam Che, jedan od rijetkih preživjelih, imao je sreću što je živio dovoljno daleko od jezera da izbjegne smrtonosni oblak. Godinama kasnije, u razgovoru za Smithsonian Magazine, prisjetio se prizora koji ga je dočekao sljedećeg jutra.

"Toga dana na mrtvima nije bilo ni muha", rekao je Che. Objasnio je da su i muhe bile mrtve.

Kada je potrčao prema kućama bliže jezeru, dočekao ga je prizor nezamislivih razmjera. Tisuće ljudi i životinja ležale su beživotno. Među njima su bili njegovi prijatelji, rođaci, roditelji, braća i sestre.

"Plakao sam, plakao sam, plakao sam", prisjetio se.

Večer prije osjetio je glavobolju, a kroz dolinu se prolomio neobičan tutanj. Pomislio je da stiže oluja. Ujutro ga je dočekala potpuna tišina. Nije bilo ptičjeg pjeva, cvrčaka, dječjeg smijeha ni glasova ranoranilaca.

Ljudi su umrli usred svakodnevnih poslova

Tijela su ostala upravo ondje gdje ih je smrt zatekla. Neki su sjedili pokraj ognjišta, drugi su pali na kućnim pragovima, a mnogi su umrli u snu, ne probudivši se nikada više.

Čak se i samo jezero promijenilo. Njegova inače kristalno plava voda poprimila je mutnu, tamnocrvenu nijansu.

Prizor je izgledao kao smak svijeta. U određenom smislu, za lokalno stanovništvo to je doista i bio.

Nitko nije znao što se dogodilo

U prvim danima nakon tragedije vladala je potpuna zbunjenost. Smrt je bila posvuda, ali nije bilo nikakvih tragova klasične prirodne katastrofe. Kuće su ostale netaknute, polja zelena, a imovina nije bila opljačkana.

Isprva se sumnjalo na misterioznu bolest ili smrtonosni virus. No ta teorija brzo je odbačena jer se istražitelji, liječnici i državni dužnosnici koji su pristizali na mjesto tragedije nisu razboljeli.

Pojavile su se i teorije zavjere. Neki su nagađali o kemijskom napadu, bilo pobunjenika, bilo same vlade.

Vulkanolozi su prvo posumnjali na erupciju

Među stručnjacima koji su stigli bio je i Bill Evans iz Američkog geološkog zavoda (USGS). U emisiji BBC Horizon 2002. objasnio je zašto se vulkanska erupcija u početku činila logičnim objašnjenjem.

"Kada smo stigli, sve je upućivalo na vulkansku erupciju", rekao je Evans. "Jezero se nalazi u vulkanskom krateru, razmjeri katastrofe bili su golemi, a neki su stradali imali opekline."

No dokazi nisu podupirali tu teoriju. Nije bilo lave, pare ni uzburkanog sedimenta. Analize vode nisu pokazale minerale karakteristične za podvodnu erupciju, a temperatura jezera bila je normalna.

Odgovor je trebalo tražiti negdje drugdje.

Slična tragedija dogodila se dvije godine ranije

Jezero Nyos nije bilo prvo mjesto ovakve katastrofe. Oko 200 kilometara južnije, kod jezera Monoun, gotovo identičan događaj zbio se 1984. godine. Tada je na seoskoj cesti iznenada umrlo 37 ljudi.

Rješenje misterija pronašao je Haraldur Sigurdsson, vulkanolog sa Sveučilišta Rhode Island.

Dok je uzimao uzorke vode, dogodilo se nešto neočekivano.

"Izvlačili smo uzorke, a oni su doslovno pucali od plina", prisjetio se Sigurdsson za BBC. "Ogromni mjehurići izlazili su na površinu i odmah sam shvatio da su duboke vode jezera zasićene plinom."

Bilo mu je jasno da je ugljikov dioksid bio smrtonosni agens koji je ugušio žrtve kod Monouna.

Plin je dolazio iz dubine Zemlje

Daljnje analize pokazale su da ugljikov dioksid nije nastajao na površini. Njegov kemijski i izotopski potpis otkrio je da dolazi iz dubine Zemljine kore, kroz pukotine ispod jezerskog dna.

Samo po sebi, to nije neobično. Ugljikov dioksid vrlo se dobro otapa u vodi, osobito pod visokim tlakom i niskim temperaturama kakve vladaju na velikim dubinama.

Na oko 200 metara dubine, jedna litra vode može zadržati približno 20 litara ugljikova dioksida.

Problem nastaje kada se ta stabilna ravnoteža poremeti.

Jezero koje eksplodira

George Kling, profesor ekologije i evolucijske biologije sa Sveučilišta Michigan, opisao je što se dogodilo kada su znanstvenici izvukli prve uzorke s dna jezera Nyos.

"Prvi uzorci doslovno su eksplodirali. U njima je bilo nevjerojatno mnogo plina", rekao je za BBC.

Kada voda iz velikih dubina izgubi tlak, otopljeni ugljikov dioksid naglo se oslobađa. U maloj cijevi to je spektakularno. U cijelom jezeru - smrtonosno.

Mnogi su znanstvenici u početku teško prihvaćali takvo objašnjenje.

"Ideja da samo jezero može ubiti ljude nije se uklapala ni u čija očekivanja", rekao je Kling. "Ljudi se mogu utopiti u jezeru, ali jezera ne eksplodiraju i ne ubijaju."

Kobni lanac događaja

Točan okidač katastrofe nikada nije sa sigurnošću utvrđen. Znanstvenici i danas raspravljaju je li riječ bila o klizištu, podvodnoj parnoj eksploziji ili čak snažnom naletu vjetra.

No mehanizam je bio jasan.

Dovoljno je bilo da se mala količina hladne, plinom zasićene vode s dna podigne prema površini. Kako je tlak padao, ugljikov dioksid počeo se oslobađati u obliku mjehurića. Ti su mjehurići povlačili još više dubinske vode prema gore, stvarajući nezaustavljivu lančanu reakciju.

U svega nekoliko trenutaka iz jezera se oslobodio golemi oblak ugljikova dioksida. Budući da je teži od zraka, spustio se niz okolne padine i ugušio sve živo na svom putu.

Te noći poginulo je gotovo 1800 ljudi i nebrojene životinje.

"Ovo jezero je tempirana bomba"

Bill Evans upozoravao je da opasnost nije nestala.

"Ovo jezero doista je tempirana bomba", rekao je. "Plin koji svakodnevno ulazi u jezero povećava rizik od nove erupcije. Ako se ne poduzmu mjere, gotovo je sigurno da će se tragedija ponoviti."

Rješenje je bilo iznenađujuće jednostavno

Nakon godina istraživanja pronađeno je elegantno rješenje. Ako je Nyos golema boca gaziranog pića, tada je trebalo postaviti slamku.

Godine 2001. u jezero je ugrađena cijev promjera 14,5 centimetara koja se proteže sve do dna. Njome ugljikov dioksid kontrolirano izlazi u atmosferu.

Prilikom prvog puštanja u rad nastao je impresivan prizor. Mlaz vode poletio je 50 metara u visinu brzinom od oko 160 kilometara na sat, a okupljeni su zapljeskali.

Nakon gotovo četiri desetljeća, jezero je sigurno

Sustav je s vremenom postao potpuno samoodrživ. Od 2019. količina plina koja izlazi iz jezera veća je od količine koja ulazi.

Četrdeset godina nakon jedne od najbizarnijih prirodnih katastrofa u povijesti, znanstvenici su službeno proglasili jezero Nyos sigurnim.

No uspomena na noć kada je jezero ubilo gotovo 1800 ljudi i dalje ostaje jedno od najmračnijih poglavlja u povijesti Kameruna.