Kada je 12. siječnja 1967. godine preminuo američki profesor psihologije James Bedford, njegova obitelj nije organizirala uobičajeni pogreb. Bedford, kojemu je u 73. godini dijagnosticiran neizlječivi rak, odlučio je svoje tijelo prepustiti tada novom i još uvijek nedokazanom postupku poznatom kao krionika. Nadao se da će medicina i tehnologija u dalekoj budućnosti toliko napredovati da će liječnici jednoga dana moći ukloniti bolest od koje je umro, popraviti oštećenja njegova tijela i ponovno ga oživjeti.

Tako je Bedford postao prva osoba u povijesti čije je tijelo zamrznuto u kontroliranim uvjetima s ciljem mogućeg oživljavanja u budućnosti. Gotovo šest desetljeća poslije njegovo se tijelo i dalje čuva na ekstremno niskoj temperaturi, ali temeljno pitanje ostaje bez odgovora: hoće li znanost ikada moći ostvariti ono čemu se nadao?

James Bedford i početak jednog od najneobičnijih znanstvenih pothvata

Krionika je postupak očuvanja ljudskog tijela ili mozga na vrlo niskim temperaturama nakon pravne smrti, uz pretpostavku da bi buduća medicina možda mogla obnoviti njegove funkcije. Za razliku od postupaka čija je djelotvornost potvrđena u medicinskoj praksi, krionika se i dalje temelji na mogućnosti da će buduća tehnologija pronaći način za popravak oštećenja nastalih tijekom bolesti, nakon smrti i tijekom samog procesa očuvanja.

Bedford je na taj postupak pristao nakon što se suočio s neizlječivim rakom. Njegova odluka bila je izraz nade da smrt ne mora nužno značiti konačan kraj ako znanost jednoga dana uspije pronaći način za obnovu ljudskog organizma.

Postupak kojemu je podvrgnut krajem 1960-ih bio je znatno primitivniji od metoda koje se danas nastoje primijeniti u krionici. Među njima je i vitrifikacija, postupak kojim se nastoji spriječiti stvaranje kristala leda u tkivu i postići staklasta struktura materijala pri vrlo niskim temperaturama.

U Bedfordovu slučaju najprije je provedeno snižavanje tjelesne temperature, nakon čega je tijelo tretirano kemijskim otopinama namijenjenima zaštiti tkiva. Uslijedilo je hlađenje suhim ledom, a zatim dugotrajno čuvanje u tekućem dušiku na temperaturi od približno minus 196 stupnjeva Celzija.

Takvi uvjeti omogućuju dugotrajno održavanje izrazito niske temperature, ali sami po sebi ne dokazuju da je ljudsko tijelo moguće sačuvati u stanju iz kojeg bi se moglo ponovno uspostaviti funkcioniranje organizma.

Obitelj je desetljećima nastojala ispuniti njegovu posljednju želju

Očuvanje Bedfordova tijela tijekom godina nije prošlo bez poteškoća. Njegova je obitelj morala se nositi s brojnim izazovima, premještanjima tijela i sudskim sporovima koji su pratili ovaj neobičan pothvat.

Unatoč tim preprekama, njegova supruga i sin Norman nastojali su poštovati njegovu želju i omogućiti nastavak očuvanja tijela. Godine 1987. brigu o Bedfordu preuzela je organizacija Alcor, specijalizirana za krioničko očuvanje.

Bedfordovo tijelo i danas se nalazi u prostorijama te organizacije u Scottsdaleu, u američkoj saveznoj državi Arizoni.

Njegov slučaj tako je postao jedan od najpoznatijih primjera pokušaja očuvanja ljudskog tijela za hipotetsko oživljavanje u budućnosti. Ipak, činjenica da je tijelo desetljećima ostalo na niskoj temperaturi ne daje odgovor na pitanje u kakvom su stanju njegovi najvažniji organi, osobito mozak.

Pregled iz 1991. otkrio je promjene na koži i zaleđenu krv

Jedan od važnijih trenutaka u povijesti Bedfordova očuvanja dogodio se 25. svibnja 1991. godine. Tada je njegovo tijelo premješteno u moderniji spremnik, a tijekom postupka proveden je i pregled koji je vodio Mike Darwin, istraživač povezan s područjem krionike.

Pregled je obavljen dok je tijelo ostalo uronjeno u tekući dušik kako bi se izbjeglo zagrijavanje i odmrzavanje. Tijekom vizualnog pregleda zabilježeno je nekoliko promjena na vanjskom izgledu tijela.

Prema tadašnjim opažanjima, Bedford je na prvi pogled djelovao mlađe od svojih stvarnih godina. Međutim, na koži prsnog koša primijećene su pukotine, dok je na vratu i gornjem dijelu tijela zabilježena promijenjena pigmentacija. Njegove su rožnice bile potpuno bijele zbog zaleđivanja.

U području oko usta i nosa uočena je i zaleđena krv. To je povezano s teškim stanjem njegovih pluća te medicinskim postupcima koji su provedeni neposredno nakon smrti.

Posebnu pozornost privukli su komadići leda pronađeni između desne ruke i trbuha. Prema izvješću o pregledu, zadržali su oblik kockica. Taj je nalaz protumačen kao pokazatelj da je tijelo tijekom prethodnih 24 godine ostalo izloženo temperaturama ispod točke ledišta.

Ipak, takva opažanja imaju jasna ograničenja. Činjenica da su na tijelu pronađeni komadići leda i da su određeni vanjski dijelovi ostali zaleđeni može pružiti informacije o uvjetima čuvanja, ali ne može dokazati da su stanice, organi i moždano tkivo očuvani na način koji bi omogućio buduće oživljavanje.

Najvažnije pitanje ostalo je bez odgovora: U kakvom su stanju mozak i unutarnji organi?

Iako je pregled iz 1991. pružio određene informacije o vanjskom stanju Bedfordova tijela, nije omogućio pouzdanu procjenu stanja njegova mozga i unutarnjih organa.

Pregled je, naime, bio ograničen na vanjštinu tijela. Nije se moglo utvrditi jesu li strukture u mozgu očuvane dovoljno dobro da bi se jednog dana mogle obnoviti njihove funkcije, niti je bilo moguće zaključiti u kakvom su stanju svi unutarnji organi.

Upravo je to jedno od temeljnih pitanja krionike. Nije dovoljno samo spriječiti potpuno odmrzavanje tijela. Za eventualno oživljavanje bilo bi potrebno prevladati niz iznimno složenih prepreka, uključujući oštećenja stanica i tkiva, posljedice bolesti koja je dovela do smrti te promjene nastale tijekom procesa hlađenja i dugotrajnog očuvanja.

Vitrifikacija je osmišljena kako bi se smanjilo stvaranje ledenih kristala koji mogu oštetiti stanice i njihovu strukturu. Međutim, ni taj pristup ne znači da su svi problemi očuvanja ljudskog organizma riješeni. Postupci očuvanja na ekstremno niskim temperaturama i mogućnost povratka složenog ljudskog organizma u funkcionalno stanje dva su različita izazova.

Gotovo šest desetljeća poslije nitko nije oživljen krionikom

Od Bedfordove smrti 1967. godine prošlo je gotovo 60 godina, ali nijedna osoba čije je tijelo podvrgnuto krionici nije ponovno oživljena. Ne postoji potvrđen slučaj u kojemu je čovjek nakon dugotrajnog krioničkog očuvanja vraćen u život i obnovio funkcije svojeg organizma.

Cijeli koncept zato se i dalje oslanja na pretpostavku da bi budući napredak medicine i tehnologije mogao omogućiti popravak oštećenja koja današnja znanost ne zna ukloniti. To bi zahtijevalo razvoj postupaka koji bi mogli obnoviti oštećena tkiva, riješiti posljedice bolesti i ponovno uspostaviti složene funkcije ljudskog tijela.

Za sada ne postoji potvrđen znanstveni postupak koji bi to omogućio nakon krioničkog očuvanja cijelog ljudskog tijela. Stoga Bedfordov slučaj treba promatrati kao povijesni pokušaj temeljen na nadi u budući tehnološki napredak, a ne kao dokaz da je povratak iz smrti već moguć.

Njegovo tijelo, koje se i danas čuva u tekućem dušiku u prostorijama organizacije Alcor u Arizoni, ostaje trajni podsjetnik na jedno od najneobičnijih poglavlja moderne znanosti. James Bedford odlučio je povjerovati da će buduće generacije liječnika i istraživača moći učiniti ono što je danas izvan dosega medicine.

Hoće li se takva nada ikada ostvariti, zasad nitko ne može pouzdano odgovoriti. Gotovo šest desetljeća nakon njegova zamrzavanja, krionika još nije dokazala da može vratiti čovjeka u život, a pitanje koje je Bedford ostavio budućnosti ostaje otvoreno.